Ova misao vodi do silnih, ogromnih posljedica. Kada ne bismo imali nad sobom Gospodara, tada bismo mi sami bili najviši, svoj vlastiti Bog. Tada za nas više nema nikakovih zapovijedi. Savjest bi tada bila beznačajni osjećaj.
Mi ipak doživljavamo savjest kao jedno „moraš“. Mi otkrivamo pomoću te savjesti da postoji netko iznad nas koji nešto traži. Kada ne bi bilo nikoga više koji bi nadzirao taj „moraš“, kakvu bi tada vrijednost još imala savjest? Bio bi to beznačajni šapat koji bih bez razmišljanja odbacio.
Što bi pak bilo sa svijetom, koji bi ostao bez savjesti i koji bi zaboravio na dužnosti? Zašto bih tada još bio vjeran ili vršio djela milosrđa? Zašto bih tada držao svoju riječ, bio dobar i imao strahopoštovanje? Samo naša savjest može nas zadužiti da te vrijednosti smatramo obaveznima. Bez savjesti ne bi bilo nikakve razlike između dobra i zla. Tada bi nam bilo sve jednako, bilo što da činimo, da živimo kao lopov, ili kao sebičnjak, ili kao vatreni idealista.
Mi ljudi klanjamo se pred velikim vrijednostima ovoga svijeta, jer iza tih svjetala slutimo veliko svjetlo, beskonačno. Ali ako se to beskonačno ugasi zašto bih tada još imao strahopoštovanja pred svim vrijednostima ovoga svijeta? Dobro je isto tako prazno kao i zlo, i jedno i drugo je bezvrijedno.
Nietzsche, moderni filozof, strastveno naviješta tog novog čovjeka, koji više ne priznaje nikakvog Boga nad sobom: oholi čovjek, bezobziran, nemilosrdan, neumoljiv i strašan. On gazi sve što mu je na putu. Za njega je milosrđe grijeh.
Ali ako nema pravih dužnosti, tada također nema bilo kakvih prava. Pravo naime postoji samo tako dugo dok drugi ima dužnost da se obazire na moje pravo. Pravo i dužnost idu uvijek zajedno. Zajednica bez prava? Tada će zavladati pravo jačega. Policijska država? Kaos?
Ako je međutim svejedno, da li sam čestit ili nitkov, kakav smisao još može imati život u takvom slučaju? Zašto da se tada još mučimo, ako je sve besmisleno. Čemu prihvaćati trpljenje? Zašto ne bismo odmah dokrajčili taj besmisleni život?
Ali postoje savjesni ljudi, koji su vrlo svjesni dužnosti, a ipak ne vjeruju u Boga. Dakle, postoji i dužnost bez Boga? Bogu hvala postoje ljudi, koji svojim razumom niječu Boga, ali u svojoj najdubljoj nutrini osjećaju da su apsolutno vezani za dobro. Ti su ljudi po svom razumu ateisti, ali po svom srcu su zapravo ljudi koji vjeruju. Njima možda nije poznato ime „Bog“, ali se oni u svojoj najdubljoj nutrini osjećaju povezani sa nečim uzvišenijim. Oni su u stvarnosti „religiozni“ , jer religija je zapravo „povezanost“ sa beskonačnim, sa Bogom. Oni su možda pred Bogom ljudi vjernici. –U svakom je slučaju sigurno da i ateisti dosljedno zahtijevaju svijest o potrebi dužnosti. Na čemu mogu zasnivati taj zahtjev?
Svakako ima i nevjernika, koji su iz sasvim beznačajnih, tričavih razloga takozvani čestiti, pristojni ljudi. Oni su čestiti, jer su suviše glupi da lažu i nevješti da kradu: iz straha da ne budu uhvaćeni. Ili je njihova čestitost navučena maska. Ako ta maska spopadne, pojavit će se čovjek strahovito brutalan, lopov i lažljivac. Zar krinka stvara čestitog čovjeka? Jesi li odlučio posve dosljedno da živiš kao bezbožnik? Bez svijesti o potrebi dužnosti? Bez obzira na savjest? Ne mogu smatrati istinitim da nada mnom nitko ne postoji, da nema savjesti i dužnosti, i da naš život nema smisla.
dr. Herbert Madinger
s njemačkog preveo Stjepan Gut
izvornik: H.Madinger: TEMELJI VJERE, priručnik za srednjoškolski i studentski vjeronauk,
Biskupski ordinarijat Đakovo, 1991., Đakovo
Foto:Tea Pejić
Pripremila: Sabina Bačani
Herbert Madinger ( 1922.-2010.) rodio se 22. svibnja 1922. godine u Beču. U bogosloviji je dosta vremena provodio u molitvi pred Presvetim. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1953. godine. Velika ljubav prema Mariji i euharistijskom Isusu vodili su cijeli njegov život. Bio je veliki molitelj. Molitva i apostolat bile su glavne točke njegovog svećeničkog života. Osnovao je Katholische Glaubensinformation (KGI) i izdao oko 60 različitih knjiga o vjeri za one koji su Riječ Božju htjeli bolje razumjeti. Oko sebe je okupio veliki krug suradnika u Reindorfu i cijeloj Austriji. Sve do 2006. g. kao svećenik je radio u Reindorfu. Mnogi mladi su preko njega spoznali svoj redovnički-svećenički poziv. Herberta Madingera drže velikim evangelizatorom Europe tiskanom riječju: pismima, knjigama, plakatima s kratkim evanđeoskim poticajnim mislima. Već mu je dvadesetak knjiga, u velikoj nakladi, izišlo na hrvatskom jeziku.Sve njegove knjige donose su na lak i jezgrovit način evanđeosku poruku suvremenim ljudima. Osjećao je da bi se užurbanim ljudima naših dana morala riječ Božja približiti u kratkim rečenicama, te da oni trebaju jednostavne, osnažavajuće poruke.