„Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8) Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“. Ja postojim jer me Bog voli.
A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenja da je to najbolje, a to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: „Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome svijetu su potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za svu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.
Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi svetog Ivana apostola koji kaže: „Nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi ljubio nas“. Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sveti Pavao u svome himnu o ljubavi. On kaže: „Ljubav je strpljiva, velikodušna, dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“. Prava ljubav nikada ne prestaje.
U trinaestom poglavlju prva poslanice Korinćanima Pavao donosi glasoviti himan ljubavi. To je nešto najljepše o ljubavi rečeno i zapisano u svjetskoj književnosti. Pavao najprije govori da čovjekov život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi netko imao silnu vjeru da njome brda premješta, a ljubavi ne bi imao, ništa mu to ne bi koristilo za osobnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči, kako se Pavao slikovito izražava. Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije dovoljno, ako ljubavi nema.
Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve i to odmah. Što je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s dugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi drugoga.
Na koncu postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavao? Je li to čovjeku moguće? Isti Pavao nam svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uvjetima: treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, „Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan“, a Duh Sveti se daje prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.
Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti, jer „straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,8).
Mijo Nikić, Biblijska psihoterapija, Zaklada biskup Josip Lang, Zagreb, 2009
Pripremila: Ivana Unukić