Zašto oprostiti…? U današnjim vremenima sveopće ljudske otuđenosti i krize ljudskoga duha, na to pitanje, kao da nema odgovora.No, koliko smo svjesni da je oprost zapravo vrelo blagoslova po kojem teku rijeke milosti u sve pore čovjekova života? Oprost mi otvara srce za ljubav, da poput rijeke ‘žive vode’ budem natopljen milosrđem i dobrohotnom otvorenošću prema bližnjemu.
Oprost…Što je to: oproštenje? Koliko i sam praštam i što mi o tome sam Bog govori i poručuje? Nije li sam Isus Krist pokazao put ljubavi i oproštenja nama grešnicima? “Tada mu pristupi Petar i zapita ga: ‘Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?’ Isus mu odgovori: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta’“. (Mt 18,20-21). Pozvan sam i trebam nasljedovati tu Ljubav u praštanju, jer je jedno od drugoga nedjeljivo.
Doista, nekad je teško oprostiti bližnjemu ili pak nekome koga bližnjim i ne smatramo. Zaista je volja Božja da praštamo svima, kako i u Očenašu molimo: Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…
Jasne su Isusove riječi: “A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svog Oca nebeskog.” (Mt 5,44). Samo milost Božja može iscijeliti čovjekovo srce, ranjeno tolikim uvredama. Tek nakon toga može doći iskreni oprost. Ne zanemarimo ovo!
Što me ustvari priječi da oprostim bližnjemu? Ponekad mu zamjeram za neki grijeh kojim nije mene osobno povrijedio, a ipak me sablažnjava. Često puta ne želim oprostiti, jer još nosim ožiljak od neke stare rane na srcu, a tu je i onaj surovi poriv da se zadovolji pravda, ili još gore, želja za osvetom. To je ta ljudska slabost napastovana mržnjom koja dolazi od zloga. Rezultat je nemir srca, razdor, uništenje odnosa…
Razmišljajući o takvim napastima i apostol Pavao piše Rimljanima: „ako je moguće – koliko je do vas – budite u miru sa svima! Ne osvećujte se, ljubljeni, sami, već to dopustite srdžbi Božjoj, jer stoji pisano: ‘osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti’. Naprotiv, ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga! Postupajući tako, skupit ćeš razbuktjelu žeravicu na njegovu glavu. Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo svladaj dobrim!“ (Rim 12,18 – 21).
Božja Riječ je jasna: samo ljubavlju možemo pobijediti zlo!
A moje srce zna biti tako sporo na praštanje. I što više u srcu raste želja da se zadovolji pravda, to se više uvlači mržnja i odbojnost prema bližnjemu. Nastaje osjećaj gnjeva i neprihvaćanja, potreba za svađom, osuđivanjem, ogovaranjem. Gdje je u tome Bog? Nema ga. Pitam se, ako dakle ne praštam bližnjemu, kako mislim da će meni Bog oprostiti?!
Sva moja vjera koju ispovijedam može biti tako suha, poput osušene smokve. Da, one biblijske smokve koja ne donosi ploda. Ipak, milostiv je Bog i daje mi priliku da ‘pognojim’ svoju ‘smokvu’ (svoju vjeru, svoje srce) – Njegovom milosrdnom Ljubavlju.
Posvijestimo si: živeći u nepraštanju, koračamo krivudavim stazama. Mržnja nam može pomračiti um do te mjere da nismo ni svjesni koliko to može naštetiti našem srcu. Isusov ljubljeni učenik to je spoznao: „tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj. Tko ljubi svoga brata, stalno je u svjetlu i u njemu nema sablazni. Ako tko mrzi svoga brata, u tami je; On živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.“ (I Iv 2,9-14).
U zabludi smo mislimo li da smo na dobrom putu ako revno obavljamo sve pobožnosti, kroz sakramente i molitvu, a i dalje ne praštamo bližnjemu: „ako netko tvrdi: ‘ljubim Boga’, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata. (I Iv 4,21-21). Nepraštanje je ‘rak rana’ za srce i dušu. Postajemo oholi, skloni potom i drugim zlim sklonostima.
Što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Božja ljubav je lijek za ranjeno srce. Bog iscjeljuje svaku ranu srca i ulijeva ljubav za oprost. Nekad je potrebno imati volju za praštanje i moliti Boga za milost oprosta. Dovoljno je pogledati samo na Križ. Isus ‘im je oprostio jer nisu znali što čine’.
Napajam se na vrelu Raspete Ljubavi. Grešan sam čovjek i iznova padam. Gdje nema oprosta nema ni ljubavi. Još ne znam kako oprostiti. I baš zato je tu ‘Ruka oproštenja i milosrđa’ koja me podiže, koja mi daje novu priliku. Tako i ja iznova trebam ‘sedamdeset sedam puta’ dati novu priliku svome bližnjemu.
„A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama, i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu.“ (I Iv 4,16-17)
Danijel Tomičević, zsa.podvinje.org