Bijesni valovi vremena udarili su često o stijenu moga života, da me zahvate i progutaju;ali svaki put spasila me Tvoja milosrdna ruka, o moj Isuse! Nadvio si nada mnom Svoju ruku i umirio ovo bjesnilo.
Nebrojene si duše u tom času pozvao na Svoj sud…ali mene si poštedio; ja sam još ostao živ i zdrav uz tabernakul Tvoje ljubavi.
Među ovim dušama bijahu poneke velike i svete duše! Okruživale su Tvoju Hostiju vijencem najvećih kreposti; njihove žarke molitve napunjale su Tvoj oltar poput tamjanova miomirisa; u Tvojim hramovima glasala se danju i noću pjesma njihove požrtvovnosti i nevinosti.. A ipak! Smrt ih je ugrabila nesmiljeno… A ja s mojim bezbrojnim grijesima.. ja sam još ovdje,ja se još uvijek smijem osvježavati na Tvom euharistijskom vrelu.
Pričinja mi se,kao da još vidim sve ove duše gdje kleče pred Tobom zadubljeno u molitvu; vidim kako je njihov pogled okrenut prema Hostiji, pobožno im sklopljene ruke uzdignute k pokaznici i gledam stvorenja preobražena u nebeske anđele! Pa ipak, slatko ovo viđenje sa svim svojim slaboćama,mlakošću i ravnodušnošću. Zašto, da, zašto si me još ostavio na životu o Isuse?!
Velika je to milost, kojoj je razlog skriven u nedokučivoj dubini Tvoje mudrosti. Velika je to tajna Tvoje dobrote; ona odgađa čas pravednosti, da dade mjesta molosrđu. No, možda je to i posljednje sredstvo, kojim Gospodin iskušava iskrenost mojih odluka,jakost moje volje. Prinosim Ti moje bijedno srce; oslabljeno je dugim snom moje mlakosti – i radi toga sada trpi mnogo. Šaljem ti svoju molitvu, koja je opet postala usrdna i topla. Evo ovdje imaš i moje pouzdanje, koje je ponovno oživjelo i osvježilo se pomišlju na Tvoje milosrđe. Ti si Život! Naoružaj me svetom snagom kreposti, podaj mi nužnu jakost u boju protiv grijeha, sigurnost za pobjedu i slavu. Pa ako mi svijet stavi pred oči nove zamke, pokuša li me zavesti u prijašnje zablude, ovamo ću doći i bacit ću svoj pogled na vratašca Svetohraništa ili na bijelu haljinu Tvoje ljubavi.
Očima vjere divit ću se neprestanim žrtvama tvog života u svetoj Hostiji. Nadam se, da ćeš me u tom času poučiti, kako je lijepo i uzvišeno i život svoj žrtvovati, samo da stečem krepost. Moja slaboća, koja kuša da me u svakoj prilici nadvlada, zacijelo će pokušati, da mi prikaže konačnu svetost i krepost nedostiživima. Neću zato gubiti odvažnost.Uvjeren, da sam po se sebi ne mogu ništa, ali uvjeren o neizmjernoj moći Tvoje krvi pohitat ću tada k tvojim svetim ranama, da iz njih crpim nužnu hrabrost, žar, polet, da stignem na Kalvariju.. na Tabor.. u Tvoje nebo.. Nadam se, da će me voditi tvoja moćna i milosrdna ruka ovim teškim i strmovitim ali hvalevrijednim putem, i dovesti me do vrhunca, gdje me čeka kruna vječne nagrade.
Bude li đavao nastojao, da opet probudi moje stare strasti, da njima služim njemu, te na taj način uništi u meni sve dobre moje odluke, tražit ću zaštitu u sakramentu Tvoje ljubavi,te da ga nadvladam i oborim. Nadam se, da ćeš dopustiti da pobijedi u srcu Tvog siromašnog djeteta: poniznost tvoje duše, nevinost tvoga srca, požrtvovnost Tvoga tijela, sjaj Tvoga božanstva.
Ako bi me savladala malodušnost, očaj, nepouzdanje radi ponovnog pada u grijeh požurit ću se Tvom Svetohraništu i tamo ću slati pred prijestolje Tvog milosrđa tužbu pokajanja nad mojom nesrećom; pouzdano se nadam, da ćeš mi veledušno oprostiti moj pad i neznanje. Božanski Spasitelju, u tom času nade i ljubavi sjećam se opet, kako su se premnoge duše Tvojom milošću posve obratile: iz duboke strasti, grijeha, opačina i dovinule se najveće svetosti.. Zar da iskrena moja želja za novim životom samo za mene bude pusta varka?!
Tea Pejić