Odgojena sam u obitelji u kojoj su svakodnevna molitva i nedjeljna sveta misa bili sasvim uobičajeni. Recimo da mi u životu ništa nije nedostajalo i da sam, kao i većina mojih vršnjaka, živjela normalnim životom. Srednja škola prošla je donekle normalno, ali kada sam upisala fakultet u Osijeku, dosta se toga promijenilo.Znala sam da nema nikoga tko bi mi kvocao nad glavom i govorio mi što smijem raditi, a što ne. Osjećala sam potpunu slobodu. Na faksu sam sve uspijevala polagati, pri čemu su svaki četvrtak i subota bili rezervirani za izlaske i „cuganje“. Mislila sam kako je to ostvarenje moga studentskog života. Sjećam se kako sam jednom prilikom cimerici rekla: „Obožavam svoj život!“ Ali istina je zapravo bila potpuno drukčija. Svako jutro nakon izlaska budila bih se s nekim nemirom i grižnjom savjesti, no uvijek bih si govorila: „Ma proći će. To tako mora biti!“
Čula sam za studentska klanjanja, koja se održavaju u crkvi u Divaltovoj, i odlučila otići. Iako mi je tada bilo jako lijepo, kad sam god trebala ponovo ići, osjećala sam neki otpor. Možda sam shvaćala kako ne mogu ići s Isusom pod jednu ruku, a s grijehom pod drugu.
Prilikom jedne propovijedi duboko se u moje misli urezalo pitanje: „ŠTO JE OVAJ ŽIVOT NASPRAM VJEČNOSTI?!“ Danima sam razmišljala o tome. Zapitala sam se gdje ću provesti svoju vječnost? Jesam li ju zaslužila provesti u zajedništvu s Bogom? Koliko sam puta pomislila da život treba maksimalno iskoristiti i sve isprobati, jer je život jedan i nema reprizu? Ali što to znači maksimalno iskoristiti život? Jesam li se ja trudila živjeti ovaj svoj prolazni život po zapovijedima koje mi je Bog dao? Nisam. Bog mi je bio po strani, dok mi je sve drugo bilo važnije.
Shvativši to počela sam češće dolaziti na klanjanja. Tijekom jednoga klanjanja pater je rekao da otvorimo svoje srce i predamo cijeli svoj život u Božje ruke. To sam učinila, iako sam prije mislila kako moje molitve odlaze u vjetar. U tome me trenutku obuzela Božja milost. Shvatila sam kako Isus nije „tamo negdje“ i da se nije oglušio na moje molitve. On je živ i svakodnevno prisutan u mome životu. U meni se javila čežnja svaki dan odlaziti na svetu misu i primati pričest. Upravo mi to daje snagu da se suočavam s mladenačkim problemima i izazovima ovoga vremena. Za kraj mogu reći kako nema toga svjetovnog užitka koji bi mi pružio ovakvu sreću, radost i najvažnije mir koji sada osjećam.
M.G.