Bilo je dana kada sam mislila da moj svijet propada, kada mi se gusta magla nadvijala nad srcem i kada sam mislila da moj život nema smisla. Svatko od nas možda je prošao kroz tužno razdoblje u životu kada se osjećao manje vrijednim ili nedostojnim života – bilo to u krugu obitelji, na ulici, u školi… U tim trenucima na sve moguće načine pokušavamo pronaći utočište. Hodamo pustinjom ovoga svijeta tražeći oazu, a nailazimo na razna podrugivanja, vrijeđanja, patnje, boli, samoću. Počinjemo sumnjati u sebe, u ljude, pa možda i u Boga, i na kraju, pogođeni metkom razočaranja, skrećemo s puta. Počinje nas obavijati tmina grijeha, a kada je čovjek u grijehu nema o čemu drugom razmišljati nego o onome što mu je na srcu; o svojoj tuzi i nevolji. Nastupaju depresivni i dugi dani kojima se ne nazire kraj. Tvoje lađe počinju tonuti i ti toneš sve dublje, i dublje, gušiš se u svojoj patnji, a spasa niotkud. Ima li to smisla?
Jedne srijede, probudila sam se dosta rano i odlučila sam si dati vremena; pročitati koji tekst na internetu, upaliti glazbu i „pustiti mozak na pašu“. Tako sam naletjela na jedan članak koji je govorio o tome koliko mi ustvari ljubimo samoga sebe. Zašto se osvrćem na to? Upravo me taj tekst potaknuo na razmišljanje o danima života koji su iza mene. Bilo je tu dosta patnje, padova, neuspjeha, razočaranja, bježanja od onoga što se zapravo događa. Živjela sam bez tate, moji roditelji su prestali živjeti skupa još dok sam bila u nižim razredima osnovne škole. Nije bilo lako, mama se i dan danas bori svim snagama da sestru i mene školuje i usmjeri na naš životni put. Oduvijek sam u školi bila dobra učenica, prolazila peticom, i zato sam često bila meta izrugivanja: ona štreberica, itd. Nije bilo lako. U petom razredu čak su me odvojili od starog razreda i prijatelja i to je bilo kobno – kako ću dalje sama? Isto tako, inače sam malo jače građe i to je ono zašto su me drugi odbacivali od sebe. Kad si dijete, takve stvari te jako pogode. Ne znaš kako si pomoći, kuda krenuti, srljaš, tražiš, a izlaza nigdje. Imala sam gomilu proplakanih dana vapeći za tim kad ću i ja biti kao drugi, kad će me napokon netko zavoljeti takvu kakva jesam, a nisam ni sama bila svjesna da postoji netko tko me bezuvjetno voli. Netko tko me ne voli samo zato sta sam mršava, netko tko me voli unatoč tome što sam štreberica, netko tko me voli kada griješim, netko tko mi pruža ruku svaki put kad padnem. To je moj, neću reći Otac, to je moj brat Isus. Uvijek sam željela imati starijeg brata i tokom jedne molitve mi je došlo u glavu: pa da, Isuse, ti si taj moj stariji brat kojeg sam uvijek željela, koji me je uvijek štitio od ostalih, koji je obrisao sve moje suze, koji je skinuo prašinu s moga srca, a ja Te nisam prepoznala. Dok uistinu nisam upoznala živog Isusa, nisam voljela samu sebe jer me drugi nisu voljeli takvu kakva jesam. Drugi su gledali samo kako izgledam, ali nitko se nije potrudio vidjeti me onakvu kakva sam uistinu. Nitko nije htio zaviriti u dubinu srca te „debele štreberice“ i vidjeti da ona ustvari pati.
Danas na sve to gledam drugačije. Danas sam sretna što sam to sve u životu proživjela jer me je to ojačalo. Na temelju toga ja sam uistinu upoznala Boga i to mi nitko više ne može oduzeti. Kako ne voljeti nekoga koga je Bog stvorio? To je suludo. Na sve te ljude koji su me izrugivali gledam baš onako kako moj Brat želi – očima punim Ljubavi kakvima nas On sve skupa ljubi. Ta radost koja te ispuni kada ne živiš sam, nego s Kristom, ne može se mjeriti ni sa čim. Kada te ispunja Njegova milost, jednostavno zaboraviš na sve loše, oprostiš sve uvrede, zaboraviš na sve suze i živiš sretno i ispunjeno. Sklopiš ruke, zahvališ Mu na svemu i ideš dalje, ali s Njim. Da možda nije bilo tih ružnih situacija koje su obilježile moj život, danas možda ne bih imala toliko hrabrosti suočavati se s još većim problemima koji me snalaze. Danas to mogu jer znam da nisam sama, On me čuva na svakom mom koraku. Bez muke nema Uskrsnuća. Sve ima svoje razloge. On je složio sliku moga života tako da svaka tmurna boja ipak bude obasjana onom ljepšom, sjajnijom, vedrijom. Život me je naučio zrelosti, kao i tome da ništa ne mogu bez Njegove pomoći. Vrijeme možda ne može izliječiti sve rane, ali Isus ti može pomoći da ih skupa s Njim lakše podneseš. Danas vidim da je On imao razlog zašto je probudio moj duh i dopustio da zaplovim ovozemaljskim morima i hvala Mu na tome!
M.