Tebe žeđa duša moja, Tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna… Jednom jedan čovjek došao duhovniku i našao ga kako sjedi pod jednim drvetom i razmišlja. Čovjek upita duhovnika: “Kako bih mogao naći Boga?” Duhovnik mu kaže: “Tamo je rijeka, idemo se okupati.” Kad su ušli u rijeku, duhovnik uhvati čovjekovu glavu, zagnjuri u vodu i držao ju je tako dugo da se čovjek počeo trzati i braniti. Kad mu je pustio glavu iz vode, duhovnik ga upita: “Zašto si se onako trzao i branio dok sam ti držao glavu pod vodom?”
Čovjek odgovori: ” Nisam imao zraka, mislio sam da ću se ugušiti.” Tada mu duhovnik reče: ” Kad budeš tako čeznuo za Bogom kao što si, dok si bio pod vodom, čeznuo za zrakom, tada ćeš naći Boga.”
Moja čežnja za Bogom je ono što me ispunjava i vodi. Tako me i dovela do duhovne obnove kojom bih potvrdila svoju čežnju i potragu. Početak obnove Potraga, Poslanje, Pripadanje mi je bilo pitanje na moje već postavljeno pitanje: „Što tražim?“. Iščekivani odgovor bi trebao uslijedi uskoro. No, kada? Sutra? Drugi dan obnove je zaintrigrirao moje misli. Moja pitanja su postala slaba, a odgovore je krila magla. Gdje mi je ustrajnost za potragom?
Treći dan duhovne obnove nisam bila prisutna. Nisam se uopće pojavila. Potpuno spremna, čekala sam pred vratima da ih otvorim i idem. Ali ne, nisam mogla. Sjela sam na pod i bacila pogled prema križu. Moja je duša plakala samo iz jednog jedinog razloga. Zašto postavljam Bogu pitanja na koja mi je već rekao odgovor? Zašto sam ja čovjek koji dopušta da ga grijeh ovoga svijeta odvaja od onoga što voli i za čim čezne? Zašto moje tijelo obuzima tuga, a sreći ni traga? Zar je moja vjera došla u pitanje?
I u tom trenutku, moje se srce sjeti ovih riječi: „I vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu. Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti. Podari joj pehar radosti i reče: Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš. Zatim joj podari pehar tuge i reče: Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti. Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti. I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima istine. I spusti u njene dubine sposobnost da vidi što se ne da vidjeti. I stvori u njoj emocije koje prate vizije. I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše. Potom u nju postavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti. Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što duva iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka. Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima. I udahnu mu život koji je sjenka smrti. I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.“
Tada smirena, donijela sam mnoge odluke i shvatila da je zapravo to Bog i htio. Moje kajanje za propuštenim trećim danom duhovne obnove nikada neće proći, ali sreća za spoznajom nekih svojih odgovora hrabrit će me dovijeka i govoriti samo jedno: Koliko god mi emocionalno teško bilo, koliko god me pitanja razna mučila, nikada ne zastani na putu Njegovom i odazovi se svakom pozivu Njegovom.
Tea