Prošlo je nekoliko dana od pada Vukovara, bio je posljednji tjedan studenoga 1991. Cijela Hrvatska je bila u šoku i suzama zbog tragedije grada čije smo patnje svi proživljavali. Za Vukovar se molilo, u Vukovaru se molilo, a ipak – Božje je dopuštenje bilo da grad – mučenik padne u ruke onih koji su ga mrzili, i kroz tri mjeseca danonoćno, s tisućama projektila, sa zemlje, iz zraka, te s druge strane Dunava, razarali.
Bila sam u samostanu Sestara milosrdnica Sv.Križa u ?akovu, kako bih razgovarala s časnim sestrama koje su bile pratnja ranjenicima, koje su njegovale u vukovarskoj bolnici i tri mjeseca nisu vidjele ni sunca, ni mjeseca, jer je bolnica bila danonoćno bombardirana. S njima sam razgovarala, napisala reportažu za «Glas Koncila», ali se nisam mogla vratiti u Osijek. Tenkovi JNA i pobunjeni Srbi sad su do Osijeka imali brisani prostor, napadi su bili sve intenzivniji i ni jedan autobus više nije vozio u Osijek. Zato sam bila zahvalna sestrama što sam kod njih mogla ostati nekoliko dana. Kod njih utočište našle i sestre karmelićanke, prognane iz Šarengrada i mnoga rodbina i prijatelji sestara iz okupiranih krajeva.
Bila sam u sobi za primanje kad je ušao. Uplašen, tjeskoban, mladić plave kratke kose, plavih očiju, izgledao je zapušteno, prljavo, govorio je drhtavim glasom, na rubu plača, pa sam pomislila da je neki prosjak naišao kod sestara potražiti malo tople hrane, tople riječi i – toplog prostora. Bio je jadno obučen, blijed, sitan, mršav, krhke građe, iscrpljen, ne stariji od sedamnaest godina, bio je oličenje patnje i tragične sudbine likova iz socijalnih romana realizma. Potražio je jednu časnu sestru. Rekao je njeno ime, bila mu je vjeroučiteljica u Vukovaru dok je bio dijete. On je bio njen ministrant, i dobro ga je poznavala. Sad je jedina koju može zamoliti za pomoć. Bilo kakvu pomoć. Nikoga na svijetu više nije imao. Dok smo čekali sestru – pričao je svoju tužnu priču:
Pet dana sam iz Borova naselja, nakon pada Vukovara prolazio kroz smrznuta, kukuruzna polja s četvoricom petoricom suboraca. Krenuli smo prema Vinkovcima. Naišli smo na minsko polje…Svi su poginuli. Ostao sam sam. Mi smo morali napustiti položaj, jer se više nismo imali čime braniti. Bilo je strašno! Nekako sam uspio stići u Vinkovce, i tu sam potražio svoju časnu, ali su mi rekli da je ona u ?akovu. I – sad sam tu. Nikoga nemam… Ne znam što ću, ni kud ću…
– Imate li mamu, oca, sestru, brata, rodbinu, ganuta sam ga pitala, susprežući suze.
– Imam mamu, ali ne znam ni gdje je, ni kako ju naći. A otac?. Otac mi Srbin, napustio je mene i mamu još dok sam bio dijete. Odmah je otišao na suprotnu stranu i pucao na grad. I on, i stric, i bratići…. Mi smo se gledali preko nišana! Možete li zamisliti taj užas! Svaki sam se dan molio Bogu da slučajno ne pogodim rođenog oca, ili strica, ili bratiće..Upravo sam navršio dvadeset i dvije godine, a osjećam se kao da sam starac.Toliko boli, toliko patnje…Ali, ja ne mrzim! Ne mrzim nikoga! Ni mog oca, ni strica, ni bratiće, ni jednog Srbina, niti bilo koga drugoga ne mrzim! Znate da smo mi kad smo raznosili hranu u podrume, najprije davali srpskoj djeci. U Vukovaru je bilo mnogo «miješanih» brakova s djecom, mnogo očeva Srba prešlo je «na drugu stranu» i napadali su svoj grad.. Znali smo, a pogotovo ja, da upravo njihova djeca i žene najviše trpe, da se najviše boje, i s njima smo bili posebno blagi i bliski….Zašutio je…Počeo je plakati….Tiho…..jecajući…Sada sam sam…ponavljao je…Kad je u prostoriju ušla njegova časna, tiho, tiho sam izašla.
U ?akovu je tada bolnica bila puna ranjenika iz Vukovara, koji su ovamo doveženi u konvoju «Liječnici bez granica». Među njima je bilo mnogo onih koje su časne sestre poznavale kao djecu. Sestre su ih posjećivale, i tako sam i ja jednom jednoj sestri pridružila.. Prizor koji sam vidjela osupnuo me. U svakom krevetu uglavnom vrlo mladi ljudi, većina teško ranjeni, nepokretni… Ali njihova lica su smirena, blaga, a pogledi nevini i bolni, kao kod ranjenih srna. Ni jedan nije htio reći svoje ime. Imali su obitelji, sestre, supruge, djecu, i bojali su se za njihovu sudbinu. Ni jedan, ali ni jedan hrvatski ranjeni branitelj nije rekao da se želi osvetiti. Upravo obrnuto: oni su žalili one koji su počeli agresiju i prouzročili tolika razaranje i toliku patnju. Izjava ovog mladog branitelja, oženjenog, oca dvoje male djece, za koje nije znao ni gdje su, ni kako su, kao ni za ženu, tipična je: »Ne mrzim nikoga, pa ni onoga koji me je pogodio snajperom. Pogođen sam iznad srca i imam prostrijelnu ranu, ali ja ne mrzim! Ja opraštam! Da, upravo onom koji me je htio ubiti. Ja mu opraštam! Tako me uči Crkva, tako se osjećam puno mirnije».
Ana Penić