Velika mi djela učini Gospodin, opet sam radosna! …a nije bilo tako, i to samo do prije godinu dana. Živjela sam svoj kršćanski život u fazama. Djetinjstvo i dio mladenaštva je obilježen velikom Božjom prisutnošću i vjerom, a takvi su bili i plodovi. Osjećala sam se dobro i zaštićeno. A onda, pod naletima raznih okolnosti, udaljavam se od Boga, crkve, vjere… no plodovi su i dalje dobri. To me uljuljkava u lažni sjaj svijeta i pothranjuje u meni oholost da se može sasvim dobro živjeti i bez Boga.
Otrežnjenje dolazi u najgorem mogućem obliku. Događaju mi se obiteljske i osobne tragedije. Vraćam se crkvi, tada sam mislila i Bogu, no sada znam da je to bilo samo varanje. Koga? Boga? Ne, Njega se ne može prevariti. Sebe sam varala.
Ali, Bog ne bi bio Bog kad Mu ne bi bilo stalo do svakog stvorenja. Ne dopušta On da bilo tko propadne. I tako se u vrijeme korizme prošle godine, pobrinuo i za mene. Poslao je svog pastira da me vrati u Njegovo stado, da me pripravi za proslavu Uskrsnuća Njegovog Sina, Gospodina našega, Isusa Krista. I, gle, rasplamsa se u meni sila Duha Svetoga, upali se svijeća čiji se plamen počinje primjećivati i izvana. Nisu nestale teškoće koje sam imala, niti ih nosim svaki dan istom lakoćom, a svejedno se sve promijenilo.
Svaki dan stanem pred Raspetog Krista i predam mu sve svoje, sve što me čeka na putu tog dana… i ljude i događaje, pa kako ispadne. Nekako se uvijek okrene na dobro, ma koliko bezizgledno bilo.
I htjede Gospodin da taj pastir, koji me je vratio u Njegovo stado, bude baš studentski kapelan. Nisam odmah razumjela zašto baš on, ali ovih dana se i to iskristaliziralo. U mojoj obitelji ima studenata koji traže put, a ne nalaze ga. Moja molitva, potpomognuta paterovim misama i molitvama, ovih dana rađa plodom. I ovi moji dragi studenti (nećak i nećakinja) i njihovi roditelji (brat i šogorica) žele od jeseni dolaziti u konkatedralu na klanjanje pred Presvetim. Nećakinja studira u Osijeku, pa će joj biti lako, a moj brat, šogorica i nećak žive 60 km od Osijeka. Ali, što bi kilometri trebali značiti za takvo bogatstvo koje se nudi u zajednici koja se klanja i moli živome Bogu, izvoru svega dobra. To blago nema cijenu i svaka žrtva ima smisla.
Od ožujka 2009. do kraja lipnja 2010. nisam bila na klanjanju u konkatedrali za vrijeme hodočašća u Poljsku u travnju 2009. (s paterom i studentima) i 20.05.2010. kada sam također bila odsutna iz zemlje, ali u mislima sa zajednicom koja moli. Sve ostale četvrtke sam bila tamo, pred Njim, punila se Njegovom ljubavlju i milošću, uživala u Njegovoj prisutnosti. Na nedjeljnim svetim Misama sam upijala radosnu vijest koju nam je širio preko patera i hranila se Njegovim Svetim Tijelom. Iako sam davno studirala, volim pratiti tekstove koji se objavljuju na Duhosu.
Eto, valjda je sve to doprinijelo da se osjećam bolje, drugačije, punije… i zato kličem: Velika mi djela učini Gospodin, opet sam radosna!
Zahvalna sam pateru što je uvijek spreman moliti na nakane, a Gospodinu na uslišanju istih.
Isuse, ne daj da se moja svijeća više ikada ugasi. Vodi me Svojim putem, poravnaj mi staze i ispravi putove. Budi moja snaga i zaštita! Blagoslovi mene, moju obitelj, moje prijatelje, patera Areka, sve svećenike, sve osobe koje se okupljaju oko Duhosa i sve ljude. Blagoslovi ovu planetu i čuvaj ju!
M.O.