Što se još ima reći o blaženom papi Ivanu Pavlu II, a da on to sam svojim životom nije pokazao.. Sada nakon što je proglašen blaženim počinjem dublje shvaćati tajnu svetosti njegova života.
On koji je doista otisnuo svoju lađu na pučinu i odazvao se Kristovu pozivu dokaz je da svetost, na koji smo svi pozvani, nije nedostižna već da je to način života, da je to služenje u potpunom predanju, u jednostavnosti srca.Prisjećajući se dana kada je preminuo željela bih podijeliti s vama što sam zapisala tada:
PAPA U MOM SRCU
Iako ga nisam poznavala,čak i sada kada je preminuo osjećam njegovu prisutnost u svome srcu.U sebi osjećam trag žalosti jer je to ipak bio čovjek povijesti pun duha i radosti kojemu je Bog podario milost i dobrotu kojom je pomagao cijelome svijetu i ljude obraćao Bogu. Ne žalim zbog njegove smrti, već čvrsto vjerujem da je dospio u Kraljevstvo Božje u kojemu će biti nagrađen za svoja djela. Samo se nadam da će i sljedeći papa biti poput njega jer to je vrlo važno za vjernike zato što mnogi ne vjeruju u Božju milost dok ju ne osjete. Mislim da je papa čovjek zaslužan za to.
(Na satu hrvatskog jezika , 04.04.2005.g.)
Sada osvrćući se na svoje tadašnje razmišljanje nekako počinjem shvaćati na što smo mi to pozvani, ne samo kao vjernici već kao i ljudi, i po čemu možemo živjeti i nakon naše smrti. A to je ljubav, ljubav koji iskazujemo drugima i djela koja činimo iz ljubavi. Sve prolazi samo ljubav ostaje…
Ana