Zovem se Kristina, imam 26g. Živim u Antunovcu. Odrasla sam u sedmeročlanoj katoličkoj obitelji. Od malena su me učili kako je Bog važan u našem životu i to sam i doživljavala.
Osjećala sam Ga gdje god sam išla i što god radila. Kada su se počele događati negativne stvari u mom životu nisam odustajala i dalje mi je Bog bio na prvom mjestu. Ostajala sam vjerna bez obzira na probleme. Živjela sam po Božjim zapovjedima!
Ono što vam želim posvjedočiti je to kako jedni odu u zlu krajnost tako sam ja otišla u onu gdje je moja vjera postajala nesloboda i to koliko život može biti pustinja i muka kada sami sebe ne prihvaćamo!
Sa 18g. sam ušla u jednu molitvenu zajednicu koja mi je donijela puno dobroga, ali nakon određenog vremena shvatila sam koliko sam zarobljena. U početku sam trčala na svaki seminar, duhovnu obnovu, željela svjedočiti ljudima! Mislila sam da se na taj način odričem svega, i da to Bog od mene traži!
Godinama sam se bavila sportom i naglo prekinula jer ono duhovno mi je bilo najvažnije. Moje tijelo bilo je zapostavljeno. Ekonomski fakultet koji sam upisala ubrzo sam prekinula, pa je i moja psiha bila zakinuta. Nisam se razvijala u pravom smjeru!
Tonula sam sve dublje i nisam bila slobodna. Uvijek vesela i nasmijana na meni se to moglo sve rijeđe viđati.
Sa 20g. sam se zaljubila u jednog dečka i mislila to je „to“ja ću se udat.. on ide u crkvu, vodi susrete, svira gitaru.. taj je pravi za mene! Od njega sam bila jako tlačena i zapostavljena, nesretna ali mislila sam patnja je ljubav, ostajala sam s njime misleći Bog će ga promjeniti … Opet se pitam gdje sam bila ja? Sebe sam gazila! Nisam u dubini sebe slušala što je meni bilo važno! Zapala sam u veliku depresiju i počela sam Boga okrivljavati da me ostavio! Izgubila sam vjeru u ljubav i u ljude.
Život mi je polako počeo gubiti smisao. Misli, da si želim oduzeti život, da ne vrijedim i sumnja u Boga su me razarale! Iako sam i dalje išla na mise i držala se tradicije u dubini sebe sam doživljavala pravi pakao!!
Vapila sam Gospodinu svaki dan da me izbavi, ali On kao da me nije čuo! Moja patnja trajala je više od 5g. Ostajala sam u zajednici misleći to je moj smisao i radit ću samo duhovni posao..ali napretka nije bilo. Svi darovi i talenti koje sam nosila u sebi bili su zakopani!
2008.g. Bog je u moj život poslao jednu predivnu osobu! U njemu sam vidjela sve ono što sam ikad tražila da jedan dečko bude. Očekivala sam puno od njega, ali on je bio samo čovjek. Kako sam upijala svaki njegov pokret tako mi je Bog kroz njega pokazao koliko je važna sloboda. Duboko u sebi sam znala da ne možemo dugo funkcionirati zajedno, jer nisam bila slobodna, nisam sebe prihvaćala, nisam imala cilj! Nisam bila ostvarena ja kao osoba! Kako sam bila sebična i očekivala da me drugi vole, a ja samu sebe nisam voljela!
Mojoj patnji nije bilo kraja. Mislila sam: to su kušnje i Bog želi da se kroz moju patnju proslavi i da budem časna sestra. Sve me to iznutra kidalo. Ali kakav je to Bog kod kojeg ja nešto moram? Opet izgubljena, razočarana i sama,bez ikakvog ljudskog razumjevanja, a izlaza nigdje nije bilo!Razgovori sa svećenicima mi nisu pomagali jer sve sam u teoriji znala, ništa me nije moglo dotaknuti a posebno rečenice kao što su: „Bit će sve dobro“ i „Bog te ljubi“! Sve mi se to gadilo!
Kako je čistoća za mene oduvjek bila važna Zli je znao da me tu ne može dobiti, ali lukav kao inače uspio je pronaći put kako da budem nesretna, da ne oprostim, i da svoga Nebeskog Oca okrivim za sve zlo koje mi je učinjeno!
I tako lutajući kao izgubljena ovca Bog je ipak pronašao put kako da me vrati u svoje stado!
2009.g upisujem duhovne vježbe Sv.Ignaca i s velikim borbama i kušnjama polako sam počela puštati Gospodina u svoj život! Odlučila sam puno slušati, a malo govoriti!
Čitajući Njegovu Riječ , vježbajući osluškivati Ga, zapisivala sam svakodnevno što mi govori i to počela primjenjivat na sebe i svoj život. Za promjenu u mom životu najvažnije bilo je odlučiti se da ne želim više biti takva, da postoji izlaz i podsvjestiti si da Bog želi da budem sretna, a ne da patim! Kako sam oduvjek htjela ljudima navješćivati evanđelje, propovjedati, svedočiti shvatila sam da jedino koga mogu promjeniti jest samu sebe!
Osjećam se kao cvijet koji je nekda bio pokošen, ali sada kao da ponovno raste i razvija se! Spoznala sam da ljubiti nekoga ne znači imati ga samo za sebe, kritizirati ga i željeti da se promijeni nego dopustiti mu da se razvija, da napreduje i da živi u slobodi!
Znam da Bog ima pravu osobu za mene i ne žalim ni jednog trenutka, jer sam pustila Gospodina da me obnovi, pročisti i da On upravlja mojim životom. Moje negativne misli zamijenila sam pozitivnim! Ponekad stanem ispred ogledala i sama sebi kažem „Ej, Kristina pa baš je lijepo što postojiš“! Iz dana u dan hranim svoju dušu. Svjest da sam djete Božje više mi nitko nemože oduzeti!
Shvatila sam da, kako bi čovjek bio potpuna osoba, mora imati ravnotežu između duha,tijela i psihe! Odricati se svega za mene ne znači ostaviti sve, nego biti slobodan! Više nešutim svakome i zakopavam se u samu sebe,nego iskreno kažem što mislim i nedopuštam biti tlačena..jer sam Božje dijete i znam da nosi da nosim snagu Uskrslog Krista u sebi!
Žena sam i sretna sam zbog toga, učim se voljeti iz dana u dan, prihvaćam se baš takva kakva jesam, jer znam da ima netko tko me je takvu i želio, tko me je takvu stvorio i tko me voli bezuvjetno!
Vratila sam se svojoj prvoj Ljubavi, svom Nebeskom Ocu!
Otkopala sam svoje talente i sada u svojoj župi sviram gitaru i vodim zbor od 30ak djece! Kroz rad s djecom i ja učim biti dijete! Zlo u mom životu više nema glavnu riječ!
Moj život sada ima smisao, jer sam prepuštena pravom Pastiru! Znam da mu je ljubav mila,a ne žrtve i zato se učim iz dana u dan ljubiti Njega, druge i samu sebe!
I za kraj želim pročitati odlomak iz evanđelja po Mt 22,37-39:
A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.