Dano nam je Utočište

Moje ime je Ivan i student sam 2. godine na Građevinskom fakultetu u Osijeku. Kao rođeni Osječanin, od malih sam nogu hodočastio s roditeljima u Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu. Aljmaš sam posjećivao više puta godišnje. U početku s roditeljima automobilom, u srednjoškolskim danima biciklom, a nakon obraćenja odlučio sam u ljeto 2014. prvi put pješice otići u Aljmaš kako bi zahvalio Gospi za sve milosti koje mi je podarila toga ljeta. Unatoč svemu što se u mom životu dogodilo tog ljeta i što sam se više puta uvjerio kako se Gospodin očituje na najnevjerojatnije načine, u meni su cijelo vrijeme vladale misli: „Ah, opet taj Aljmaš! Ne osjeti se tu Božja prisutnost kao u Međugorju ili Trsatu. Što ima toliko posebno u tom svetištu, pa to je samo Aljmaš, selo…” Moje mišljenje o Aljmašu posebno se „pokvarilo” kad sam ove godine na blagdan Velike Gospe odlučio s nekoliko braće i sestara ponovno pješice hodočastiti u to svetište. Tijekom hoda, vidio sam dosta ljudi pod ne baš malim utjecajem alkohola koji „hodočaste” dok su psovke letjele na sve strane. U sebi sam se pitao zašto ti ljudi uopće idu tamo, zar i njih Gospa zove, zašto netko ne poduzme nešto protiv toga, zašto svećenici kroz čije župe prolaze hodočasnici ne vode brigu o tome u kakvom se duhu ide Gospi. Koji je smisao svega toga? S hrpom takvih crnih misli vratio sam se kući i rekao da nema šanse da više ikad idem u Aljmaš jer mi takva hodočašća idu na živce. Sredinom rujna, studenski kapelan osječkog Sveučilišta na svom je prvom susretu sa studentima najavio da će se krajem listopada organizirati hodočašće za studente u Aljmaš. Prvu ideju da sudjelujem u tom hodočašću u startu sam odbacio. Govorio sam si: „Pa opet će biti isto, to je Aljmaš, nema tamo ništa posebno, rekao si da više nikad nećeš ići, opet će te boljeti noge poslije…“ Međutim, nakon što je studentski kapelan nekoliko puta najavio hodočašće i pozvao mlade da se priključe, popustio sam i odlučio se prijaviti. No, nekoliko dana prije polaska, više puta dnevno postavljao sam si pitanja: „Zašto idem? Možda je bolje da izmislim neki razlog odustajanja i javim pateru da neću ići?“ Na kraju, u petak navečer odlučio sam ići pa što bude. Dok smo u hladno subotnje jutro hodali kroz grad u magli, polako sam shvaćao kako nam je svima dano utočište kod naše Majke, kako Isus i njegova Majka ne zovu samo odabrane, već SVE. Svakim sam korakom sve više i više uviđao da kad nas zovu, oni ne gledaju kakvi smo, koji su naši nedostatci, u kakvom stanju dolazimo k njima, već samo žele da se poput Drave, koja se kod Aljmaša neprekidno ulijeva u Dunav, i mi ulijemo u rijeku njihove beskrajne ljubavi i milosrđa prema svima. Upravo je taj treći odlazak u Aljmaš bio ključan za mene, odlazak tijekom kojeg sam uvidio svu ljepotu i čari toga mjesta koje je Gospa odredila i posvetila, ne samo sebi za utočište i mirnu luku, nego i za utočište svima kojima su njen zagovor i zaštita potrebni.
Gospo od Utočišta, moli za nas!
Ivan