„Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: „Premjesti se odavde onamo!“ premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.“ Ta je rečenica prostrujala kroz moje misli kada sam na jednoj oglasnoj ploči pročitala temu ovogodišnjih duhovnih vježbi za djevojke. „Gospodine, učvrsti moju vjeru“ pisalo je kao naslov, i bilo mi je drago što sam bila u mogućnosti odazvati se.
Iza mene su dva predivna dana razmatranja, meditacije i tišine. Pater, voditelj duhovnih vježbi, Male Marije, kao i cjelokupno ozračje tih dana, baš sve se trudilo da pomogne jačanju vjere svih nas koji smo se tih dana zatekli u Rezidenciji. Početak duhovnih vježbi označila je molitva – tako da možemo biti sigurni da – sve što smo u tim danim čuli – nije plod čovječje mudrosti, već Božjeg nadahnuća. A ono što nas je već na samom početku ohrabrilo, bile su riječi koje često zaboravljamo. Bogu smo dragocjeni, Bog nas voli, stvoreni smo tako da smo jedinstveni, neponovljivi, pa čak i najljepši – baš takvi kakvi jesmo.
U nastavku su slijedila razmatranja. Posebnost svakog razmatranja bila je ta da se temeljilo na odlomku Sv. Pisma. Čuli smo puno govora prepunih ljubavi za Božju Riječ, i poticaja da čitamo, da razmatramo Sv. Pismo, i ništa u našem životu više neće biti isto.
Između razmatranja bile su pauze, u kojima nam je preporučeno da se malo odmorimo, i puno razmišljamo ono što smo čuli. Jednu od dužih pauza provela sam u razmatranju 13 poglavlja 1. poslanice Korinćanima. Kako su uzvišene i predivne osobine ljubavi, na koju smo pozvani! Spoznaju baš o takvoj ljubavi poželjela sam najviše ponijeti s ovih duhovnih vježbi. Kada se samo prisjetim, koliko je puta tijekom duhovnih vježbi bila spomenuta riječ ljubav… Ali ne da joj se samo divimo, već da ju živimo. Čuli smo da i prije nego se drugome uopće obratimo, trebalo bi da ga zavolimo. Jer tako je Isus činio.
Osim toga, dojmio me se, isto tako puno puta upućen poziv na radost. „Kako možemo biti tužni, ako smo susreli Isusa, barem jednom u životu?“, upitani smo.
Tih dana imali smo priliku susresti Isusa stvarno na mnogim mjestima: na licima i tihom osmjehu bližnjega, u Riječi koja ohrabruje, u svjedočanstvima dvije gospođe i jedne djevojke – kako one žive svoju vjeru. No, vrhunac susreta bila je završna točka naših vježbi: kada smo se okupili u kapelici u klanjanju pred Presvetim. Pred Njega donijeli smo svoje želje, odluke, molitve – zapisane na malim papirićima. Pjevali smo, molili, šutjeli, prepuni dojmova. Imali smo priliku i jedna po jedna pristupiti bliže oltaru, i dok je pater molio polažući ruke, pozvao je i svakoga u crkvi da moli za osobu nad kojom polaže ruke. To su bili čudesni trenutci. I želim posvjedočiti da – u ovih nekoliko dana koliko je prošlo od obnove – gledam kako se ostvaruje ono za što sam molila pred Presvetim. U mojoj obitelji dogodilo se nekoliko jako lijepih događaja. Bogu ništa nije nemoguće.