Plovim ovozemaljskom pučinom.
Svakodnevnim razmišljanjem o vječnosti, moja želja je sve veća.
Moje molitve se utrostručuju. Želim doći spremna. Želim biti dočekana raširenih ruku.
Čežnja za Njegovim zagrljajem, za Njegovom ljubavi je neopisiva.
Tražim ga u svakom komadiću stvari oko sebe.
Znam da je tu, ali Ga i dalje tražim.
Priroda je mjesto gdje je dosta vremena provodio. Pomislila sam da je i to jedan od načina gdje da Ga pronađem.
Laganim okretajem pedala, s radošću, polako žurim u neodređeni cilj.
Prijeđoh mostove, brze rijeke, suncem obasjana sve sam bliža.
Kad gle, u prirodi, na rijeci, u čamcu.. sjedi i zove me..
Tu sam.. dođi..
Sva ushićena krenuh prema Njemu; i na tren sam zastala. Pa ja ne smijem u čamac, strah me vode ili da se ne okrene čamac!
A on se osmjehuje i dalje zove: Dođi!
Pa čega onda da se bojim, čega me je strah? Kad znam da me prati i štiti u svakom mome koraku. Znam da nisam kao Petar, znam da je moja vjera jača. Zato Ga slijedim.
Dodir vode kraj čamca, kao dodir Njegovih haljina.
Povremeni skok ribice u vodi izmami mi osmijeh, kao snaga Njegove riječi.
Mir i tišina koji me okružuju su kao snažan Njegov zagrljaj.
Žarko sunce izmami suzu iz moga oka, a ta suza je pomisao da moram poći, da je naše druženje završilo.
Ali ne, završilo je na tom mjestu.. znam da ću se ponovno i ponovno vraćati tu, ali isto tako ću Ga i dalje susresti na drugim mjestima i sve će se opet ponoviti.
Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.
To me čini snažnom, to me čini jakom. To mi je dovoljno za život.
Tea Pejić