Imam li ja o čemu posvjedočiti? Mogu li ja napisati ili ispričati nešto iz svog života što mislim da bi bilo nekom zanimljivo i korisno čuti, što bi nekog potaknulo na razmišljanje, što bi ga potaknulo da razmisli o tome koliko ga Bog blagoslivlja svakim novim jutrom? Naravno da imam… možda zvuči bahato, ali nije nimalo…mislim da svatko od nas može posvjedočiti kolika je dobra Bog učinio u njegovu životu, da je svatko bar jednom doživio nešto u čemu je mogao prepoznati Boga. Mi ljudi imamo često prevelika očekivanja…želimo vidjeti Boga, a pritom očekujemo da se Drava razdvoji i slična čuda umjesto da Boga gledamo u naizgled malim stvarima, koje su zapravo ogromna čuda – blagi osmijeh prijatelja, ruka pomoći… U tome ja vidim Boga, u bližnjima je Bog najveći. Upravo o tome ja mislim da mogu posvjedočiti, o tome da je Bog najveći u mojim bližnjima, u osobama koje su mi pomogle kada mi je to bilo potrebno.
Naime, u šestom razredu osnovne škole ostao sam bez oca, ostali smo mama i moja dva starija brata i to je bilo razdoblje koje je bilo izuzetno teško za nas, i s emocionalne strane, a i s egzistencijalne. Ni mama ni braća nisu radili, a trebalo je nekako opstati. Situacija koja je do tada bila lagana promijenila se preko noći. I što smo mi činili u tim trenucima? Shvatili smo da se moramo truditi stati na noge, ali što je još važnije, u svemu tome smo se utjecali Bogu i molili Ga da nam pomogne u tim našim nastojanjima. U tim je trenucima, u toj oluji u kojoj smo se našli, Bog veslao umjesto nas, umjesto moje obitelji i mene, on je upravljao našu lađu prema sebi, prema jedinoj sigurnoj luci.
Ja mogu posvjedočiti da je istinita ona izreka da kad nam se zatvore jedna vrata u životu – da tada Bog nam ponudi deset novih, još boljih vrata, ali je bitno biti otvoren za Njegovo djelovanje i tada je moguće vidjeti sva ta vrata. Moja obitelj je bila otvorena za Njega i vrata su nam se uvijek otvarala. Tko su moja vrata? Ja ta vrata vidim u svojoj braći koja me školuju, a da im to nije dužnost, oni su zaslužni jer ja sada ovo pišem i prenosim na one koji čitaju. Vidim ta vrata u svojoj majci koja se uvijek brine za mene, koja uvijek u molitvi bdije nada mnom. Mnogo je vrata Bog otvorio u mom životu i još uvijek ih otvara. Hvala Mu na tome.
Vrata su i moji prijatelji koji me usmjeravaju na mom životnom putu, posebno neki, koji su uvijek spremni biti sa mnom – kada mi sve ide od ruke, kada mi je prosječno i kada mi je teško… To su pravi prijatelji i u njima vidim dokaz da je Bog uvijek sa mnom, to su i prijatelji i braća u jednom. Jedna od vrata su i neki svećenici iz mog života koje ne doživljavam samo kao duhovno vodstvo, nego neke od njih doživljavam i kao prijatelje koji mi pomažu rasti u svojoj duhovnosti i spoznavati ju iz dana u dan, otkrivati koliko je Bog milosrdan. Ja to možda ne pokazujem često, ali sam im jako zahvalan na tome. I tako, jako puno je vrata koja mi je Bog otvorio i još uvijek ih otvara za mene. Jako sam Mu zahvalan jer je veslao umjesto mene kada mi je to bilo potrebno, On me je nosio na svojim leđima, nosio me dok se ja nisam oporavio, a tada mi je pružio ruku i vodio me, hodio i hodi uza me.
Ono što na kraju mogu reći je to da sam jako radostan jer imam tako dobre bližnje po kojima mi Bog svaki dan preočito daje na znanje da je sa mnom. Hvala im i hvala Mu!
Karlo
Ako želiš s nama podijeliti svoje svjedočanstvo, možeš to učiniti preko linka.