Ali svo to oduševljenje i zanos bi ubrzo splasnulo kad bih se vratila u svakodnevicu. Odlazila bih na Svete mise, ali bih se vraćala žalosna jer mi je u mojoj crkvi, nakon onog veselja u Međugorju, sve izgledalo tužno, pusto i žalosno. Bilo mi je žao što u mojoj okolini nema takve radosti kakvu sam doživjela u Međugorju.
I zbog svega toga, u potrebi da obogatim svoj duhovni život, odlučila sam otići i na ovu duhovnu obnovu u okviru duhosa. I tada sam shvatila da sam bila potpuno u krivu. I hvala dragom Bogu što sam ipak otišla, jer sam bila malo skeptična prema tome – mislila sam da ću izdržati samo prvi dan, međutim otišla sam sva tri dana. Oduševio me toliki broj mladih koji su se okupili u zajedništvu slaviti našega Gospodina. Bilo je prekrasno moliti se s njima, osjećala sam da smo zajedno jači. I to me je podiglo.
Napokon sam i u svome Osijeku pronašla ono što sam stalno tražila na drugim mjestima. Uz svoje dosadašnje iskustvo u vjeri i ova duhovna obnova mi je puno pomogla da znam proslaviti i onu najsuhoparniju misu kao najsvetiju i najsvečaniju. A osobito sada kada sam upoznala ovu zajednicu mladih koja mi je uzor i podrška da nastavim rasti na svome putu u vjeri.
Pozivam sve mlade koji su mislili da je Bog zaboravio na Osijek, dođite na iduću duhovnu obnovu, sigurna sam da ćete susresti Živoga Krista i poželjeti i dalje neprestano dolaziti, što se dogodilo i meni i zbog toga sam presretna.
Ana