Tek nedavno sam spoznao da tu iskreno izrečenu želju iz djetinjstva da putem poput Isusa, od prije 20-ak godina, imam priliku ostvariti sada i ovdje u svom životu jer je On živ i svojim Duhom tu.
Sjećam se da sam kao mali za vrijeme blagdana s obitelji gledao filmove o Isusu iz Nazareta koji su se prikazivali na tv –u. Taj lik mi je još i tada bio tako super da sam takav još kao mali klinac, na što su se svi nasmijali, rekao kako bih ja, da sam živio onda u to vrijeme ili da Isus živi sada u naše vrijeme, i ja sigurno ostavio sve kao i Njegovi učenici, odrekao se svoga života i pošao za Njim. Tada još nisam shvaćao da je Isus bezvremenski, neograničen mjestom i vremenom.
Imam 25 godina i moj put za istinom i Isusom je počeo. Počelo je tako da sam slučajno pročitao u novinama nešto o Zlatku Sudcu (da, taj Isusov učenik i mučenik mi je otvorio oči). Zatim sam otišao na internet vidjeti što ima još o njemu, onako bahato “da čujem što taj lik priča i fantazira” te naletio na video isječke sa nekog njegovog seminara… Ono što sam čuo i vidio me jako pogodilo te sam uvidio da govori istinu, jer sam i sam to shvaćao. Zakopano, ali ipak negdje duboko u sebi osjećao sam i tako slično razmišljao te prepoznao sam sebe, kako sam zapravo jadan i bijedan, sebičan i nezahvalan u svojoj neopterećenosti i ravnodušnosti života ispunjenog besmislenim ispraznim užitcima… Vidite ovaj paradoks: “ispunjenog” – “ispraznim”!? 🙁 Mi možemo upasti u takvu zamku da mislimo da živimo i da imamo ispunjen život, a da smo u stvarnosti u sebi zapravo mrtvi i prazni.
Nakon par dana sam osjetio inspiraciju da uzmem Bibliju (Evanđelja) i malo čitam, što do tada nisam običavao. Zapravo, nisam znao kada sam zadnji put uopće pomislio na Boga, Isusa… Godinama ništa od toga, iako sam tradicijski išao skoro svake nedjelje na misu, ali sve je to bilo mrtvo, misli i srce su bile usmjerene na sinoćnju subotu i kako je bilo predobro vani i što smo sve radili itd. Život mi je dotada bio usmjeren isključivo na zezanje, izlaske, školu/faks – onoliko samo koliko treba da se prođe, cure, alkohol, lake droge – znači „cijeli paket“, što se danas za mlade smatra normalnim, a zapravo nas duhovno zasljepljuje i ubija – polako, ali sigurno…) Tako čitajući Bibliju, ono što tamo piše, osjetio sam sve to u sebi toliko jako kao da se radi baš o meni, kao da je samo za mene pisano, nisam mogao prestati čitati od uzbuđenja, dogodila su mi se takva otkrivenja u meni i počeo sam plakati kao malo dijete, kao nikad do tad, a prije me uvijek bilo teško rastužiti. Nisam mogao prestati ni zbog radosti (osjećaj kao da sam napokon upoznao svoje, ono što sam uvijek tražio i naslućivao da postoji i žudio za tim i evo sada je TU) i u isto vrijeme tuge i stida (gdje sam dotad bio, potratio sve te godine uzalud samo na sebe i svoju sebičnu sreću i uživanja).
S vremenom mi je još više toliko toga bilo jasnije, postao sam svjestan i shvatio sam Isusa i probudilo se u meni ono što su nevjernici nazvali “savjest” i za što misle da je evolucijski i vremenom stečeno, a to je zapravo “Glas” Božji/živi zakon živog Boga koji je utkan u naša srca, ali ga vremenom u ovakvom svijetu zlom i sablaznima koje prihvatimo zagušimo, a on čovjeka nadahnjuje i kada vjernošću u njemu još ojača onda ga ono vodi prema svjetlu i ukazuje na dobro. Odlučio sam ga slijediti i slušati i vrlo brzo sam vidio pomak iz mraka i zablude prema svjetlu koje sam prepoznao u Isusu i u sebi/probuđenom srcu i sad sam tu gdje i dalje pokušavam ustrajati i bit vjeran TOM DOBRU. Učim se od Isusa i tako primam milost po Riječi koja probuđena živi u meni, što znači da pokušavam svakog dana i kad god imam priliku u nekoj situaciji s ljudima dati prednost potpuno otvoreno/iskreno dobru/istini/ljubavi umjesto svom egu/interesu/sebičnosti/maskama laži kojima se pravimo da smo nešto što nismo, samo kako bi drugima bili podobni i što bolje prihvaćeni. Kada počneš tako živjeti, za dobro, pravdu, istinu i sve daješ tome onda se s vremenom to dobro u tebi množi i budi i sve jače osjećaš i svjesniji si te Riječi/Glasa/”savjesti” u srcu i onda te ono vodi i daje ti utjehu i snagu da možeš i dalje još više i jače i sigurnije činiti to dobro.
Ima tu i dosta odricanja i teškoća, nije sve bajno, posebno u početku kada je sve još novo i nepoznato, ali najbolje je u svemu to što znaš i imaš svijest da se boriš za dobro protiv nepravde, zla, laži (svega onoga što svi ljudi zapravo mrze i vide da je loše ali ne znaju kako se tome suprotstaviti pa i sami postaju takvi) i da činiš ispravno, život živiš punim plućima i tu istinu koja je u tebi i koja je tako dobra, čista i jaka, da ti ju nitko ne može uzeti.
Kada sam dovoljno jak i hrabar da budem vjeran tom dobru, čak i pod cijenu neugodnosti među ljudima i unatoč svim kušnjama i teškoćama, ponižavanjima i omalovažavanjima od drugih, onda se tako osjećam u sebi jer znam da činim ispravno, a druge ljude koji čine suprotno, odnosno zlo, žalim jer vidim da su slijepi i da propadaju, da su duhom mrtvi – ovo je ugrubo rečeno, ali načelno sve se svodi na to – vjernost životom i svjedočenje istine riječju i djelom. Koliko god me još kušnjama i napastima zna vući onaj život sebičnog uživanja od prije, da se tome opet malo vratim, znam da to vodi u propast i da je od laži i sotone koji tako opija ovaj svijet, tim sitnim sladima i užitcima, namjerom da ljude odvuče od Boga i istine, i zato se borim da ponovno ne potonem u zaborav i da, kad se snagom i milošću Božjom totalno odvojim od sablazni i grijeha i Krist me očisti da možemo pomoći ljudima koji pomoć trebaju i traže, zarobljenima u bolesti, patnji, siromaštvu, grijehu, nepravdi ovog tužnog izgubljenog svijeta u kojemu živimo.
Poruka koju već sada mogu potvrditi osobnim iskustvom, mojim vršnjacima i mladima koji misle da “žive” život svojim mladenačkim uživanjem, traženju sreće u materijalnom, zezancijama i sličnom, a da je ono Božje dosadno, bezveze, smiješno: nema veće slobode srca, nema veće avanture, nema veće radosti i ispunjenja života, od života po Evanđelju – to je ŽIVOT ljudi. Kakve lude zabave, kakvi party-ji, svaki vikend druga cura, curama dečki ili razbijanja od alkohola i droge i sve ostale besmislene stvari koje idu s tim u ovom “modernom” i ludom vremenu u kojemu živimo… Znam da je to sve zanimljivo dok traje, ali je prolazno i na kraju shvatiš koliko isprazno i jadno i samo nas veže lancima ovisnosti i zablude a kasnije sav taj tjelesni i materijalni užitak za kojim smo trčali dolazi na naplatu i onda se ostaje sam u svom duhovnom mraku, duše osakaćene ranama za koje nema lijeka sa ovoga svijeta… Sve je to nula, čitaj još jednom – N U L A!! u usporedbi sa životom po uputama najjačeg lika kojeg ljudi prepoznaju pod imenom Isus… Ovo je ozbiljno, ali ozbiljno, istina neviđena! Nisam mogao ni sanjati da ću ja ovako nešto pisati i prije 2-3 godine bih se čak i sam smijao ovim riječima, priznajem, ali sada vidim i vjerujem… što bih samo dao da sam znao prije!
Ljudi, obratite se i vjerujte Evanđelju jer u njemu imate život, a u ovozemaljskom smrt. Idite za Životom, nije lako, ali se isplati.