Uvijek sam se pitao što oni izvana misle kada prođu pored Modrava. Oni ljudi s čamaca, skupih glisera i jahti, oni iz zrakoplova i helikoptera, što svako malo prelete modravskim nebom. Što li im samo prođe kroz glavu? Što li im dodirne dušu?
Neki od njih možda najprije ugledaju šatore. Kamp je to, zaključit će. I bit će u pravu. Modrave jesu kamp. Životne (ne)potrebe svedene na minimum. Ne možeš se okupati kako treba, ne jedeš slatko, spavaš gotovo na zemlji… Skakavci i pauci posvuda se mogu pronaći. Novac i lijepa odjeća ovdje gube svaki svoj smisao. Lijepa odjeća bi mogla propasti, novac će stajati jer ga nemaš gdje potrošiti.
Jedni će pomisliti: „Pogledaj ruševine!“ I bit će u pravu. Modrave jesu ruševina. Tolike i tolike ruševine mnogobrojnih i neprebrojenih zidina duša svih ljudi koji su kroz Modrave prošli. Ruševina na ruševini. Nemoguće je, kad čovjek ostane lišen tolikih gospodara kojima svakodnevno služi, ostati unutar svojih zidina i ne razbiti barem kamen kako bi pogledao kakav se to svijet krije izvan njih. Modrave su ruševine tolikih grijeha koje su ljudi ponijeli sa sobom i ovdje ih snagom Božjom, razbijali dan po dan. I zato, istina je, Modrave jesu ruševina.
Drugi bi, pak, mogli reći: „Vidi kakva pustinja!“ I bili bi u pravu. Modrave jesu pustinja. Pustinja tvoje duše u koju se često bojiš otputovati da ne susretneš sebe, golog, ranjivog i žednog. Žednog, ne vode, nego one Ljubavi od koje ne možeš ožednjeti, jednom kad se napojiš. One prihvaćenosti za kojom stalno čezneš i kojoj se iz dana u dan sve više nadaš, ali ona ne dolazi. Baš pustinja. Ono mjesto, gdje nema ničega, osim tebe, tvojih misli i tvojih rana. Mjesto na kojem bez Božje pomoći jednostavno ne možeš preživjeti. I zato, istina je, Modrave jesu pustinja.
Neki će, opet, zasigurno pomisliti da je mjesto koje vide prava ljepota. I bit će u pravu. Modrave jesu ljepota. Prava ljepota. I ne samo ljepota prirode; maslina što rastu posvuda već toliko vremena, zalazaka sunca i šumova mora. Ne samo ljepota odsjaja mjesečine na namreškanu moru ili vjetra, koji ponekad i kosti para. Nego i ljepota tvog osmijeha. Ljepota tvoje duše koja traga za smislom, koja traži odgovor, koja se u Bogu želi odmoriti. Ljepota žarkih želja tvog srca. I zato, istina je, Modrave jesu ljepota.
Jedno ipak neće shvatiti tko na Modravama nije bio ili ih je samo vidio. Modrave su TI, dragi sudioniče. Modrave su ti jer je i kapljica tvoga znoja rashladila taj uzavreli kamen. I ljepota tvojih suza natopila je tu zemlju. I pustinja tvoje duše našla se ovdje. Tu si razbio i bedeme svojih grijeha ograničenosti i sebičnosti i nastala je ruševina velika, na kojoj si Bogu dao sagraditi novu utvrdu s koje ćeš ponosno gledati i bdjeti. Modrave su ti, dragi sudioniče, jer bez tvojih ruševina, tvoje pustinje i tvoje ljepote, Modrave ne bi mogle postojati.
Uvijek sam se pitao što oni izvana misle kada prođu pored Modrava. Oni ljudi s čamaca, skupih glisera i jahti, oni iz zrakoplova i helikoptera, što svako malo prelete modravskim nebom. No, i nije to toliko važno. Što god da pomisle, nikada neće znati cijelu istinu. Modrave će im ostati tek kratki pogled u prolaznu sjećanju, ali, nadam se, i dovoljno veliko sjeme Božje, koje će jednog dana, poput modravskih maslina, pustiti svoje korijenje i – ostati.
Hrvoje Abraham Milićević