Ovo je način na koji je Gospodin vratio svoju izgubljenu ovčicu. Do ne tako davno, bila sam izgubljena, ali kao što nam je obećano, ako tražiš, naći ćeš.
Do određenog razdoblja svoga života, bila sam tinejđerica na krivom putu. Tražila sam ono što sam osjećala da mi je nedostajalo, u tipičnim greškama koje današnja mladež čini.
Naravno, tada još nisam znala da Gospodin već dugo vremena čuva plan koji ima za mene. Kao i ostali izgubljeni, lutala sam po krivim mjestima. Izolirala bih se iz društva, i tako gubila sve ono lijepo što mi je Bog poklonio. Svaki talent koji mi je tako pažljivo izabrao, samnom se gasio i postajao nevidljiv. Uza svu strku današnjega vremena, Gospodin je sjedao na zadnje mjesto mojih loše posloženih prioriteta. Nisam razumijela urođenu ljubav prema Njegovoj riječi, niti sam u Njemu tražila spas. Ne bih Ga se sjetila u svojoj radosti, no naravno, bio je prva utjeha u tuzi. I dok su tako prolazile godine bez sakramenta pomirenja, živjela sam u uvjerenju da par riječi poklonjenih u mojoj sobi čine doista solidan odnos oca i djeteta. Kada je moja izoliranost od crkve, doma Njegova i osobna lijenost, dosegla granice u kojima me je već počela vući dolje, a ja sam bila na putu duhovne propasti, Gospodin me je pozvao u svoj hram. Iako nerado, krenula sam na nedjeljnu propovjed. Razmišljajući na euharistiji o svemu, samo ne najvećoj sreći koja je čovjeku dana, Gospodinovoj riječi i ljubavi Boga oca, žrtvi njegova Sina kao svome spasenju nestrpljivo sam sjedila gledajući na sat. A onda se dogodilo čudo. Gospodin je poslao Duha svetoga, otvorio je moje srce, te mi darovao duhovno krštenje, na mojoj prvoj iskrenoj euharistiji preko pastira i propovjedi o Ivanu Krstitelju. Gospodin je pomno odabrao pastira, oboružao ga svojim Duhom, te je pastir gorljivo propovjedao riječ Božju. Tada je našao mjesto u mome srcu. Kada ga je napokon otvorio, mojoj radosti nije bilo kraja. Moje je srce čeznulo za svakim novim danom, za riječi i tijelom Kristovim.
Kapelan, koji je bio pravi pastir svojih župljana, naučavao me je o Gospodinu i radosnoj objavi Njegovoj. Otada, svaki dan je bio novi dan, lijep dan, prekrasno sunce koje je Gospodin darovao svojim najdražim kreacijama. Gospodin je bio Otac koji se pobrinuo da mi ništa ne nedostaje, Njegova ljubav obnovila je moje srce, a Isus postao moj najbolji prijatelj. Sada shvaćam žrtvu Božju , sada shvaćam ljubav Sina, i uporno živim za obećanje koje nam je darovao. Baš kao u pripovjesti o pastiru, Gospodin je pronašao onu jednu neposlušnu ovcu, vratio ju pod okrilje pastira, i obasjao ju svojom ljubavlju.
Mnogo mladih danas živi na krivom putu, tražeći zabavu u zadimljenim diskotekama, alkoholu i svemu štetnomu. Oni osjećaju da im nešto nedostaje, oni poznaju ispraznost srca, ali ono što još ne znaju, to je da je Isus oduvijek bio uz njih, i neće dopustiti da ostanu izgubljeni. U tome je ljepota ljubavi Božje, kojom god snagom ga mi odbijali, snaga Njegove ljubavi biti će uvijek jača. Svi smo se nekada osjećali napušteno, čeznuli za ljubavlju, onom iskrenom, čistom i bezuvijetnom, skrenuli s puta neznajuću možda najbitniju činjenicu koja nam može zauvijek promijeniti život, a to je da nas Isus nikada neće napustiti. On se za nas žrtvovao, On je naš teret ponijeo, On je naše grijehe otkupio i mi smo već spašeni Božjom milošću. Ono što možemo učiniti za sebe jest izabrati. Koji je naš put? Ja sam sigurna, smirena u rukama Gospodina, jer sada sigurno znam, Isus je moj put.