Kad osjetimo opterećenje od posla, obaveza, obitelji, škole, faxa ili općenito života, odlučimo otići na odmor i to po mogućnosti otputovati na more, selo ili negdje što dalje od svoje svakodnevnice.
Stvarno nisam znala koliko je to čovjeku potrebno i korisno, a još manje sam znala koliko čovjeku znači( i kako je uopće moguće) ostati u svom gradu, u svojoj svakodnevnici, a opet se “maknuti”. To sam iskusila na ovim duhovnim vježbama. Osijek, Gornji grad, samostan, vrt, kapelica, ništa neubičajno, a opet prekrasno! Mir, tišina i ŠUTNJA. To mi je potrebno. Previše riječi trošim uzalud. Trebam ponekad zastati i šutjeti. Slušati. Imala sam osjećaj da pater govori samo meni. Kao da je cijele duhovne vježbe organizirao samo po mome životu i dao mi upravo ono što mi je najviše trebalo. Tu sam susrela Gospodina. Tu sam šutjela i osluškivala Njega. I shvatila sam. Bog je tu. Želi da surađujemo onako kako treba. DA je DA, NE je NE. Nema ničeg između. Odluči se 100% za Gospodina! I čini kako ti On kaže. A On će te sigurno voditi. Što god radila u životu i kakav god bio moj put (još ga istražujem) Bog je u meni!! Vjerujem da je SVE moguće i da sve ima smisla. Samo trebam ostati licem okrenuta Bogu, a leđima zlu!
Hvala Mu! Hvala pateru! I hvala svim djevojkama, jer su me potaknule na još dublje razmišljanje!
Bog s vama!
ziz22 🙂