Ovim svjedočanstvom želim zahvaliti Isusu što je na poseban način donio ljubav, vedrinu, nadu i vjeru u moj život.
Sve se događalo postupno, no ipak mogu reći kako sam živoga Boga na najizuzetniji i najstvarniji način doživjela kroz ignacijske duhovne vježbe u Osijeku.
Jedne noći, prije spavanja, u misli su mi došle duhovne vježbe. Počela sam istraživati o njima na internetu. Sve se savršeno poklopilo – i vrijeme i mjesto održavanja. Još je samo bilo potrebno moje DA i putovanje s Kristom može započeti.
Kroz tih pet mjeseci borbe s lijenošću, motivacijom i voljom, Bog je svaki moj trud nagradio stostruko. Po Duhu Svetom otkrivao mi je mnoge stvari o meni i o njemu u mom životu. Kroz kontemplacije sam svaki Kristov trenutak (od rođenja do smrti na križu) proživjela upravo pored njega i tako se rodio taj osjećaj povezanosti i neopisive ljubavi.
Poput prijateljstva, što smo više vremena i događaja prošli s nekim, time smo postajali bliži.
Isus je htio biti moj najbolji prijatelj, a ja sam to tek kroz duhovne vježbe polako otkrivala i prihvaćala.
Nisu me shvatili ni moji roditelji, kojima u početku nisam ni rekla da idem na duhovne vježbe.
Prijatelji oko mene govorili su da nisam normalna, da pretjerujem i da se sa mnom više ne može razgovarati o uobičajenim temama.
Samo sam ja znala da se u meni nešto promijenilo. Nešto zbog čega i danas zaplačem kad se iskreno molim. Nešto zbog čega se naježim na svakoj svetoj misi. Nešto zbog čega ljubim druge i opraštam koliko mogu. Nešto zbog čega još uvijek tragam, kucam i živim. To nešto je Isus. Tražila sam ga posvuda. Ni slutila nisam da je cijelo vrijeme u meni samo čekao da ga zazovem i uzljubim. Rodio se u mom srcu i učinio od mene novo, svoje biće!
Za kraj mogu samo reći: Bože, hvala ti na daru i bogatstvu koje si nam ostavio u duhovnim vježbama sv. Ignacija Loyole!
K.Z|duhos. com