„Pogledajte ptice nebeske! Niti siju niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Promotrite kako poljski ljiljani rastu!
Ne trude se i ne predu, a ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.“ Mt 6,26-30
Dragi prijatelji!
Razmatrajući Matejevo evanđelje, željela bih vam približiti vrijednost koju nazivam ŽIVOTOM.
Ljudi smo. I često zaboravljamo našu ulogu na zemlji. A ona je: da moram i želim živjeti.
JA, I U MENI KRIST.
Moja priča počinje prije 21 godinu, kada se moji roditelji u punini ljubavi izabiru za Vječnost. Moj je Otac sa 19 godina obolio o diabetesa i počinje biti ovisan o inzulinu. Ubrzo, na svijet dolazim ja, pa moje mlađe sestre Kristina i Monika, zatim brat Tomislav, i na kraju najmlađa ovčica našega stada sestrica Petra.
Živjeli smo radosno, osvježavajući jedni drugima svoju svakodnevicu raznim glupostima, razumijevanjima, smijehom, pa čak i suzama. Svoju ljubav Krist nam je htio pokazati preko križa, kojeg smo moja sestra i ja dobile još u vrtičkoj dobi. Genetski smo naslijedile šećernu bolest od oca, nadopunjujući svoje dane boreći se sa križem koji je tada, za djecu poput nas, bio nešto neshvatljivo. Očito je, da nismo do kraja shvatili, a možda ni prihvatili Krista kao dio svog hoda kroz tu vrijednost, koju bih opet nazvala ŽIVOTOM.
Zato, Krist nam na leđa stavlja još veći teret da tada najmlađi brat, također oboli od šećerne bolesti koja mu postaje biti preprekom za sretnijim djetinjstvom. Vidite, ako nam se Bog daruje preko križa, to je možda najljepši dar, jer on postaje milost, a ne kazna. Bog je sama ljubav, i želi nas naučiti vrijednostima kroz patnju, od koje mi ljudi često bježimo.
I tako su se godine slagale jedna na drugu, dok se u obitelji rađala želja za još jednom dušom. 7 punih godina, naše molitve nisu bile želja za vraćenim zdravljem, već naprotiv, snaga da se Božja volja dovrši u svima nama, počevši od tate, preko nas djece. Spontano se u nama rađala želja i potreba da želimo izmoliti Krista za još jednog brata ili seku. I tako se 2005. godine, rodila ta ovčica naše obitelji-najmlađa seka Petra.
Moja životna priča postaje bogatija u mojoj 17. godini, kada otac oboli od akutne leukemije. Uz šećer, i veliku vjeru kao i borbu koju je vodio do zadnjega dana, bolest je bilo teže voditi. Mama je često putovala za Zagreb, dok smo mi ostajali sa pitanjima i molitvom često sami kod kuće. I to je bio križić kojeg je Krist pripravio samo za nas. Opet smo bili spremni. Svi do jednoga. Tata je neprekidno tražio radost u križu. Spremno ga je prihvatio, i spremno ga je i predao. Bio je simbol osmijeha-koji mu je bio okrjepa i glazba duše. Bio je predan Gospodinu, što ga je i vodilo do otvorenosti duha.
A onda, kada nekako i očvrsneš u svoj toj magli, dogodi se onaj dio života koji bi nazvala „Duša je voljna, ali je tijelo iznemoglo“. Tata nas je napustio. Otišao u Vječnost. Zauvijek. Da, zauvijek. A mi… bez svoga „da želim živjeti“… Priča je bila ispričana, slikovnica zatvorena, naša volja klonula, ali je ostao KRIST. Nismo se dali. Padali smo, i padamo. A što je hod bez pada? U nama ostaje i živjet će zauvijek; jedan jedini NAŠ TATA.
Naša je vjera da je u zajedništvu s Kristom, i da ovo nije kraj. Već početak. Početak kojim mogu dokazati i sebi drugima da je život uistinu dar. Dar koji nema uvijek najljepši celofan i najsjajniju vrpcu. Početak u kojem želim pokazati da se želim i znam boriti. Da znam ŽIVJETI! Što mi ljudi, često zaboravljamo.
DRAGI PRIJATELJI, živite! Živite i gledajte! Krist nas toliko ljubi da nam svoju ljubav želi pokazati čudesnim djelima, koje možemo gledati u svakome danu i želji da ŽELIM BITI. BITI I ŽIVJETI.!!!!!
AMEN
N-M.