Petak, 16.12.2011.

Od samog početka dana vladala je užurbanost same mene usred vlastite okoline, ljudi. Nestrpljivost je otkucavala tika-taka, sve jače i jače. Vlakom do Đakova i nije nekakav put (ako gledamo po kilometraži) ali je bio jedan od najdužih mislenih putova. Isprepletene misli glavom kruže kao što bi kružile i svakom običnom čovjeku koji očekuje nešto nesvakidašnje. 

Nisam postavljala pitanje -zašto- nego sam sama sebi davala odgovor -da, trebaš poći!- Isprepletene misli koje sam spomenula su bile vezane samo za pojam osjećaja: kako li ću biti dočekana, kakvo je zaista stanje tamo.

Probijanje autom kroz noć i ponegdje otisak magle vodio nas do ciljanog mjesta. Doma.

Vjerojatno ste primijetili da sam upotrijebila izraz dom, a ne samostan ili pak nešto treće. Dom iz razloga što su u domu oca svoga, a i u domu samih svojih duša. Nakon ulaska kroz velika vrata u dom, dobila sam svoju sobicu gdje ću provesti naredne dane. Mala sobica sa jednim krevetom kraj kojeg je noćni ormar, veliki ormar za potrebe stvari te pisaći stol sa stolnom lampom, te otvor kroz koje su dopirale zrake ljubavi – prozor. Sve sređeno u velikoj jednostavnosti, jer što više i potrebno kraj toga. Odložila sam stvari i krenula u prostoriju u kojoj ću moći razgovarati sa majkom sestrom.

Sada je riječ o majci sestri sa kojom sam komunicirala kako bi uopće mogla doći k njima.

U domu su bile 2 vanjske sestre, a 24  sestre koje su iza rešetki. Rešetki? Usudila sam se to ipak napisati, iako to ne smatram tako. Metaforički bih radije rekla, zavjesa iza koje se skrivaju. Skrivaju od vanjskog svijeta, ali ne i Boga. Jer tamo su ne da pobjegnu od ljubavi, već da joj budu što bliže u što većoj poniznosti što upravo i predstavlja jedan od karaktera njihovog reda, poniznost.

Nakon dobrodošlog razgovora, daljnje savjete i razgovore sam primala od treće sestre s kojom sam provodila dosta vremena. Bilo je dosta ispuštenih riječi, misli, razmišljanja, zaključaka koje nikada nisam ni shvaća na taj način ili bolje rečeno, strah me bilo izložiti ljudima oko sebe. Sve to je predstavljalo još jedno brisanje mojih naočala od prašine koja se nakupila te tako ometala čisti pogled na duše.

Ubrzo sam dobila napisan njihov raspored kako bi pratila što rade tokom dana i ako je moguće što više sudjelovala u njihovim zajedničkim molitvama kako bi se približila njihovom načinu života. Kako bi upotpunila svoje slobodno, no, njihovo radno vrijeme na kojem nisam smjela prisustvovati, dobila sam 3 knjige za čitanje iz razloga moje potrebe za tim.

Završetkom razgovora između sestre i mene povukla sam se u svoju sobu. Čitajući knjigu i zapisivajući misli utonula sam u san. Nije to pak bio san, već predivna topla i mirisna kupka o kojoj svi maštamo nakon iskorištenog dana. Upravo sam se tako osjećala, okupano, kada sam se probudila.

Subota, 17.12.2011.

Lagano ustajanje na poziv sestre i odlazak na sv. misu. Poslije mise na doručak, zatim vrijeme njihovog rada, te ponovno odlazak na molitve časoslova, ručak, rekreacija iliti druženje sa sestrom, te ponovno molitva, pa večera i tako jedno za drugim upotpunjen dan završi sa mnogo upijenih savjeta i razmišljanja.

Nedjelja, 18.12.2011.

Osvanula je i nedjelja. Bio je to dan na koji trebam poći u svijet.

Pri odlasku u prostoriji su me došle pozdraviti sve sestre. Osobni doticaj ruku sa svakom od njih učinio bi otkucaje srca sve snažnijim.  Dvadeset i četiri prekrasna ljiljana usred zime gledala su me puna blagošću. Toliko pitanja kako mi je bilo, kako sam se osjećala ovih dana dobila su jedan moj odgovor: „osmijeh i riječi : lijepo“.

Njima možda nedovoljno rečeno, ali znam i osjećam da su me shvatile i vidjele sjaj u mojim očima, suze koje su tekle niz lice, osmijeh koji nije prestajao biti dio mog profila.

Sve je to bio jednostavno shvatljivo definiran odgovor koji je govorio: prepoznala sam ljubav Božju.