Zapisi iz volonterskog dnevnika

Iskreno, nisam imala volje za ići. Razmišljala sam o činjenici koju je spomenuo kapelan, a to je da ćemo se zadržati dva sata. Jooj! Nadala sam se da se nećemo toliko zadržati. O, Bože, kakve se misli izrode iz lijenosti. Počelo je tako da iz kapelanovog auta trebam ugaziti u lokvu. Kapelan i ja vadimo pakete koje ćemo dati korisnicima doma za stare i nemoćne. Izvadimo jednu vreću, a druga, tanja, pukne. Kapelan u jednoj ruci nosi gitaru, u drugoj pretešku vreću poklona. Pratim ga noseći puknutu vreću i samo gledam kako izbjeći gubljenje poklona niz put. Oboje gledamo što prije ući u dom te uz pomoć jedne bake pronalazimo nekakav „žnj“ ulaz. Potom lutamo identičnim hodnicima staračkoga doma. Ljudi, dom je ogroman! Nailazimo na jednu ekipu i tražimo pomoć. Vodi nas jedna starica do glavnog ulaza gdje susrećemo ostale volontere. Napokon, zajedno smo krenuli prema dnevnom boravku. Čekali su nas. Zatim je uslijedila molitva, pjesma „Radujte se narodi“ te nekoliko rečenica kao poticaj za razmišljanje svima nama. „Često se događa da se u zajednicama ljudi osjećaju usamljeno. Bog je s vama. Niste sami.“, rekao je kapelan. Podijelili smo im pakete, čestitali Božić. Matea je otišla po baku Mariju kako bi zajedno svirale. Kapelan im je rekao da ih darujemo. Tako ste i vi pozvani darivati druge – ljubavlju. Prisutni djedovi i bake klimali su glavom potvrđujući da se slažu. I ja sam to zapamtila. Prišli smo im kako bismo s njima razgovarali. Kroz razgovor se dogodilo to, barem meni, da baka koju prvi put vidim u životu postaje moja baka. Jednostavno mi se uvukla pod kožu. Zbog sjaja u očima, bora na licu, koje govore da je puno prošla u životu, savjeta punih mudrosti, ne znam… Ali znam, kada dođete jednom u dom, dođete opet. U jednom trenutku teta Marija (ako niste primijetili ima ih više u domu) predloži da ukrasimo božićnu jelku. Tek tada smo shvatili da bez obzira na godine imaju dječje duše. Radost oko jelke i prepirka dviju baka oko toga idu li na božićno drvce prvo kuglice ili ukrasne žarulje, podsjetile su me na brata, sestru i mene. Na Badnjak je uvijek rasprava kojim ćemo bojama ukrasiti jelku. Postavljanje girlande pomoću štake na vrh jelke, smijeh, radost, božićne pjesme, veselje, njihov poziv da dođemo opet, zagrljaj i poljubac bake u bijeloj haljini na odlasku, eto, to sve. To sve sam ponijela iz doma. Ove godine Božić ću provesti s prijateljima u nekoj drugoj zemlji. U jednom trenutku sam se pitala jesam li dobro postupila, kada sam i Božić odlučila tamo provesti. Jako volim svoje prijatelje i divne su to osobe, no nije to toliko obiteljski Božić. Sada mi nije žao zbog toga. Doživjela sam obiteljski Božić, prije Božića u domu za stare i nemoćne u Drinskoj ulici. Hvala Ti, Isuse.