Pri izlasku iz kuće pomislila sam:„O Bože, pomozi da sve bude dobro.No dobro, preživjet ću,kao i do sada.“Nema mi ništa gore od odlaska u bolnicu,liječničku ordinaciju,laboratorij. Većina ljudi nikada to ne bi pomislila,a ni nekim vrlo bliskim osobama nisam to priznala.No, tako je oduvijek,a taj čudan osjećaj povećao se nakon što mi je bolnica postala mjesto ispraćaja nekoliko dragih osoba.
Čudno, ali odlazak na groblje me nikada ne može uznemiriti, naprotiv,on me često i smiruje.No,bolnica…To je već druga priča.
Iako se radilo o rutinskom posjetu liječniku opet sam stajala u čekaonici opijena onim specifičnim mirisom hodnika zdravstvenih ustanova,pokušavajući ne misliti na grčenje u želudcu.Metoda koja mi jedina uspijeva odvratiti misli od ružnih sjećanja je fokusiranje na nešto ili nekoga.Tako se pored mene pojavila žena s malenom djevojčicom.Djevojčica je bila stara možda tri, četiri godine, a njezina majka je nervozno gledala na sat.Kako sam pogledala djevojčicu,ona mi se osmjehnula i pitala nosim li ja uloške za cipele?Pomalo zbunjena, pogledala sam njezinu majku, a ona se nasmijala i pokazala mi da kimnem glavom. Automatski sam izgovorila:Da; a djevojčica se nasmijala i počela objašnjavati kako izgleda odlazak kod ortopeda. Dok smo se smijale nepotpunim riječima i dječjoj interpretaciji tog događaja, njezina majka objasnila mi je kako je zahtjevno nagovoriti dijete na takav pothvat.I tako je vrijeme brzo prošlo, a ja sam došla na red.
Ušla sam u prostoriju i odmah sjela kraj medicinske sestre jer su mi koljena klecala, kao i obično. Budući da su vrata ostala odškrinuta, odjednom sam ugledala djevojčicu kako ulazi unutra. Kako je izgledalo simpatično, sestra i ja odmah smo se nasmijale a malena je došla, stala kraj mene, zagrlila me i poljubila.Ja sam ostala u šoku,a sestra ju je upitala tko sam joj ja. No ona je komentirala moju šminku, kosu, torbu.Onako kako to djevojčice znaju. Njezina majka se također začudila, svi zajedno smo se nasmijali.A meni je taj zagrljaj toliko značio.
Bože,stvarno si na sve mislio.Poslao si mi djevojčicu,a znaš koliko volim djecu.Moja su koljena klecala,a ti si ju poslao da me zagrli a ni ne poznajemo se.Hvala Ti.Hvala što uvijek postoji netko tko pokazuje Tvoju prisutnost.Ovoga puta kroz moć zagrljaja, tako malenog, a tako velikog. Stoga, zagrlite nekoga danas. Moć zagrljaja veća je nego što možda mislite.
Nataša