Kao mali uvijek sam osjećao da je prostor crkve iznimno važan i ispunjen nečim neobjašnjivo posebnim i velikim, što moj mali um tada pogotovo nije shvaćao, ali niti neće nikada potpuno shvatiti. Ali posebno mi je oltar i prostor oko njega budio izrazito STRAHopoštovanje. Tada nisam ni znao što je tabernakul, ali sada razumijem da je duh u meni osjetio, a um nije shvaćao, da je tlo crkve sveto tlo, a da ta svetost izvire iz tabernakula u kojemu je živi, nedodirljivi, veliki Bog prisutan u maloj, opipljivoj, krhkoj hostiji. Zbog tog neobjašnjivog STRAHopoštovanja nikada se nisam odvažio biti ministrant ili čitač. To sam postao igrom slučaja tek u DUHOS zajednici, ulaskom u Liturgijski tim. Nikada u životu do tada nisam doživio, slavio i čuo svetu misu kao kad sam je slavio s oltara, služeći u tako jednostavnim zadacima, noseći svojim rukama vino koje će postati prava, živa, predragocjena Krv Kristova i kruh koji će postati živo tijelo Isusovo.
To je u meni budilo neopisivu radost, a STRAHopoštovanje se s vremenom pretvorilo u strahoPOŠTOVANJE. Do kraja svoga života neću zaboraviti dan kada sam držao ciborij s posvećenim hostijama, na pričesti pod obje prilike. To je bio dan kada je moj mali um shvatio samo djelić veličine koju držim u rukama i koju mogu primati svaki dan na svetoj misi. Taj djelić je bio dovoljan da bude nemoguće ne zaljubiti se u služenje oko mjesta na koje svaki dan dolazi moj Stvoritelj koji mi se cijli daje, potpuno, a traži moje malo i nepotpuno.
„Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti“. Gospodin kad nas poziva na služenje oko oltara (pa i u druge službe u Crkvi) nema preduvjet svetosti. Zna da to nismo, traži od nas samo želju da to postanemo i daje nam jedino potrebno da se ta želja i ostvari. Nije važno u kojoj Crkvi, kojem timu i kojoj zajednici služiš. Važno je samo da poneseš ono svoje malo i daš Mu to od srca. On od toga učini čudo, u tome je maher.