Zašto sam išla u Tabor – kuću susreta? Duhovnu obnovu u samoborskom Taboru kod fra Zvjezdana Linića dobila sam kao nagradu za svoj rad u udruzi DUHOS – “Nagrada sveučilišnog kapelana za humanitarno i etično ponašanje”, na temelju svog volonterskog angažmana u zajednici DUHOS, koji traje već 3. godinu. Ovim putem se želim zahvaliti p. Areku i DUHOS-u na prekrasnim godinama volontiranja i ovoj nagradi. U nastavku pročitajte moje svjedočanstvo o Taboru…
S kime i čime se susrećemo u Taboru?
O Taboru sam čula puno toga, ali nisam se trudila saznati previše. Mislila sam: neka bude volja Božja, već kad je htio da idem tamo i omogućio mi da se sve posloži prema tome, neka napravi sa mnom što treba. Jedna od glavnih briga i kočnica bila mi je misao: Bože, ako doživim nešto što do sad nisam, kako ću se vratiti u normalni svijet, a da to uspijem zadržati?!
Silan svijet, inače moderan i specifičan hrvatski narod i brojni ljudi iz inozemstva, došli su u tu skromnu kuću u potrazi za iskustvom živoga Boga, a među njima i ja s pomalo nejasnim ciljem. Išla sam i prije redovito na klanjanja, na molitvu, neke duhovne obnove za nas studente, no na Taboru sam uistinu dobila drukčiji osjećaj Božje prisutnosti.
Mislim, u teoriji znate što te neke stvari znače, kažu vam što predstavljaju, možda „kužite“ simboliku crkvenih obreda i imate povjerenja u nešto veće od vas, u to da Bog djeluje i da se u crkvi okupljamo kao njegov narod. No, koliko vas je puta proniknuo osjećaj da je među vama živi Bog? Gdje je ono zrno gorušice koje vam mijenja život? Kako bi se to iskustvo izgradilo, treba ostvariti preduvjet u nama samima – mi to morao zatražiti i priznati koliko smo nemoćni, te kako zapravo puno toga ne znamo i ne razumijemo, a onda pustiti da Bog čini svoje. Onda se rađa ta sloboda u kojoj Bog radi čuda u našim životima, počevši od sitnica.
S punim povjerenjem sam mogla reći kako je Bog sredio puno toga u mom životu i prije nego sam otišla u Tabor, ali to mjesto je prilika za nešto više od seminara. Dok ste tamo, tih nekoliko dana imate osjećaj da ste pod Božjim staklenim zvonom. To iskustvo je vrijedno kao da traje tjednima ili mjesecima. Možda naporno zvuči, ali sasvim je normalno biti u tom programu svakodnevno od 7 ujutro skoro do ponoći. Ljudi tamo dolaze žedni pravoga života, u potrazi za obraćenjem, za ozdravljenjem duše i tijela, svi jednaki po grešnosti, ali na kraju još sličniji kao djeca Božja.
Kako bih mogla priznati svoje svjedočanstvo, prvo sam morala shvatiti da ljudi koji svjedoče nisu savršeni, nego su baš kao i ja – ljudi, sa svime što ide uz to, a to je hrpa problema, rana i pitanja. Onda sam se ohrabrila, polako napuštajući svoju potrebu za perfekcionizmom, biti čovjekom. Čovjekom koji ne zna, koji je pozvan na slobodu i popravljati se kroz život, te ima priliku na vrhunski život, jer se Bog pobrinuo za sve. Popravljam se i cijeli život ću imati priliku graditi nešto bolje. To je vrhunska stvar i iskutvo – sudjelovati u Stvaranju.
Prvi dan našega dolaska bio je kraći program. Pamtit ću ga osobito po tome što sam zapravo vidjela Presveti Oltarski Sakramet kao prisutnost Božju. To zvuči baš nevjerojatno i uopće nema realnog objašnjenja ili riječi u hrvatkom jeziku, kojima se mogu poslužiti kako bi se bolje razumjelo što pokušavam opisati. No, shvatila sam i to me je prostrijelilo – sve u što smo pozvani vjerovati, što su mi govorili na svim silnim duhovnim sadržajima i u što na koncu vjerujem – stvarno živi i danas. Naša vjera počiva na Živome.
Drugi dan pamtim po plakanju. Joj, Bože, baš sam dosta plakala. Prvo na ispovijedi i onda navečer, prije i poslije polaganja ruku. No, to je bilo plakanje iz duše, ne iz ega. Zbog čišćenja, ne zbog tipične tuge. Nešto baš drukčije. Vidjeti kako ljudi padaju odnosno počivaju u duhu, te s kakvom se ozarenošću vraćaju na svoja mjesta i slave, bilo je baš prelijepo.
Treći dan sam se probudila s nekim mirom u sebi, nekako učvršćena iznutra. Taj dan mi je bilo, između ostaloga, iznimno sudjelovati u molitvi vrlo snažne zajednice. Uspjela sam se bolje prepustiti i ponovno sam osjetila, vidjela i iskusila kako je sve živo i istinito. Zanimljivo je kako ljudi mogu plesati i pjevati pjesme u slavu Bogu, slaveći cijelom dušom i tijelom, dok smo inače na “običnoj” misi svi suzdržani u svom doživljaju (a Bog je svuda isti).
Posljednji dan bio je dan otvaranja još jednog novog poglavlja. Toliko toga smo primili, a sada moramo shvatiti da se Božje stakleno zvono s nas neće maknuti ni kad „siđemo s tabora“: slijedi povratak u normalni svijet. Puno blagoslova sam osjetila, predala tolike nakane, ljude, poslove i potrebe kroz molitve i ispunila se nečim novim. Sad je pitanje – kako dalje?
Život poslije
Po povratku kući, brzo sam pokušala vratiti u svoj ritam. No, razboljela sam se te spavala i odmarala nekoliko dana – što bi za mene inače bila tvrdoglava nemoguća misija, no prihvatila sam tu svoju virozu kako treba, kao neki čudan životni blagoslov i rekla – hvala Ti i na ovome. Ozdravila sam i vratila se svakodnevnim aktivnostima, svjesna kušnji koje možda vrebaju. Dojmove još uvijek slažem, tj. polako ih preslagujem tamo gdje trebaju služiti.
Polako idem dalje i popravljam se, dozvoljavam si pravu sreću, ničim posebnim ukrašenu; opraštam sebi i druge vidim drukčije; čovjek sam, kao i svi drugi, sa svime što ide uz to; Bog mi otvara oči i, po potrebi, briše suze.
I svaki dan sam pozvana sudjelovati u stvaranju. Pozvani ste i vi. Ožednite za životom, poželite se vrhunskog i – priđite Izvoru!
Sanja Martinović