Ne mogu ni hodati… Možda bolje da ne idem sutra… Pa kako ću hodati dvadeset i dva kilometra s tako bolnim koljenom?! Da, tako je, odgodit ću ja pješačenje… Zamisli, koje misli u glavi!? Stanem i pomislim kako je Sotona zao… Odgovara me od križnog puta… Ne, ne, ne… Ja IDEM pješke do Iloka i ništa me ne će spriječiti… Legnem u krevet i kažem Isusu: Dođi Gospodine, Ti budi sa mnom na našem zajedničkom križnom putu. Predajem Ti sve svoje misli, brige, obveze, bolove i “ne bolove”… Predajem Ti svoj život, ljude koji su u mojoj blizini, svoje i njihove potrebe… Daj mi snage za sutra…
Subota ujutro. Ekipa se već okupila, hrpa je mladih u Lovasu, vrijeme je odlično. Gitare su spremne, još samo da se namažemo kremom za sunčanje da ne budemo na kraju kao pečene patke… Divno… Formiramo kolonu onako svježi, orni i naspavani. Izgleda da ovo i ne će biti tako strašno kao što sam mislila. Brdo pa nizbrdo, zatim ravnica te sunce i polja… Nisam ni znala da je Slavonija toliko lijepa kad ju gledaš iz perspektive 10km/h (inače bih projurila autom čak i više od one brzine koja piše na tablici ograničenja!?).
Hodam s Tobom, Isuse. Prolazim u mislima Tvoj križni put, osude drugih ljudi i uzimanja križa na sebe. Shvaćam da je tako i u mojem životu. Svaki sam dan osuđena na križ, svaki dan me tiska teret križa. Moram ga prihvatiti i nositi. Nakon prijeđenih pet zavoja i dvaju brda, padam i ja pod križem… Teško je hodati i nositi ga. Tako je i Tebi bilo, Isuse… No, pogledam oko sebe i vidim da nije ni drugima lako… Zvuci gitare i melodični glasovi u ritmu pjesme olakšavaju put. Pjesma se ori – pjevamo hvalu i slavu Bogu! S ovakvim mladim ljudima, novim poznanstvima, pjesmom, molitvom, druženjem i izmjenjivanjem iskustava ništa nije teško…
Isuse, hvala Ti što mi daješ da vidim ono dobro i što na taj način lakše nosim križ…
I već na izmaku snaga mislim: Kada će doći kraj?! Gledam aute kako prolaze, uf, da me barem hoće netko povesti pa bi svim mukama došao kraj!!! No Ti nisi tražio izgovore, nosio si križ do samoga kraja… Tako moram i ja – stisnuti zube i još malo do cilja. Činilo mi se da je zadnjih deset kilometara bilo najtežih deset kilometara u mojem životu… No, sve su muke i svi bolovi u zglobovima prestali kada sam ugledala tablu ILOKA!!! Ajme, pa mi smo stigli! Aleluja!
Sada znam da cijeli život hodam po križnom put te da moram prihvatiti svaku osudu i teret, čvrsto stisnuti svoj križ i hodati kroz život. Na tom će putu biti svega, i bolova i žuljeva i odustajanja, ali znam da me na kraju čeka “cilj” te da moram doći do njega i da se zbog ovog predivnog osjećaja na kraju puta sva muka i svi boli jednostavno isplate… Bog je taj koji je sa mnom u svakom trenutku, koji me vodi, tješi i na koncu čeka na cilju!
Amen!
Ž.