Jedan od farizeja, zakonoznanac, da bi iskušao Isusa, upita ga: “Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?” Isus mu reče:” Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim.” Druga, slična ovoj:” Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” Većina katolika zna za navedene zapovijedi, koje su zapisane u Evanđelju. I sama sam ih puno puta čula na nedjeljnim svetim misama.
U mojoj glavi bi odzvanjalo “ljubiti bližnjega svoga, ljubiti i moliti za svoje neprijatelje…” No, zajednički suživot s bližnjima nije uvijek jednostavan, jer je najteže ljubiti one s kojima dijelimo svakodnevnicu. Često smo žrtve začaranoga kruga koji se sastoji od nerazumijevanja, sebičnosti, netrepeljivosti i nestrpljivosti.
Odrastajući, neke činjenice o životu sam možda shvaćala i prije nego li sam trebala… Prije svojih vršnjaka. U mlađoj dobi to je dovodilo do neuklapanja u društvo i “kalupe” koji su nam usađeni odgojem. U meni se rodio snažan inat. Nisam imala ni potrebu ni želju tražiti sebe kroz tipične greške koje čini većina mladih ljudi. Počela sam osjećati da mogu i znam više. No, umjesto da budem sretna i ponosna na sebe… Hodala sam kroz život dokazujući sebi da mogu bolje i više od ostalih… Inat me neko duže vrijeme hranio. Imala sam osjećaj da sa takvim “pravilnim pristupom” životu ne mogu postupiti pogrešno. Greška, o, kakva ogromna greška!!!
U meni su se skupljali razočarenje, tuga i ljutnja… što je dovodilo do velike praznine. Pitala sam se zašto moji bližnji ne bi bili ti koji se mijenjaju. Polako, ali sigurno, u meni se rađala bol… Velika bol zbog neprihvaćenosti i otpora okoline. Mislim da mi vjernici tu bol znamo nazivati križem. Imala sam osjećaj da ležim pod svojim križem i nemam ni volje, ni snage da se ustanem. U trenucima najveće osamljenosti sam i plakala. Dobro sam upoznala što znači biti usamljena, očajna i slaba. Dok sam drugima izgledala kao najjača osoba, iznutra sam bila sve tužnija i praznija. Shvatila sam da sam zaboravila na to da je svakome od nas svakodnevno potreban osjećaj Božje blizine, koju dobivamo jedino kroz molitvu. Počela sam moliti i plakala sam dok sam molila, osjećajući se smiješno sama pred sobom, jer nikako nisam shvaćala zašto se tako osjećam,iako,očigledno,imam sve u životu.
Nakon duljeg vremena potrage i molitve… Dobila sam svoje odgovore… One koje mi nitko drugi nije ni mogao dati, a toliko sam ih trebala. Shvatila sam da mi nedostaje ljubavi… prave ljubavi. Čini mi se da zaboravljamo da tražimo ljubav od drugih, a sami ju ne pružamo koliko bismo to mogli. Svatko bi trebao prvi DATI tu ljubav. Ispunjavajući normu, poštujući zakon, mi nećemo naučiti voljeti, niti ćemo zbog toga postati bolje osobe. Ne znači da smo bolji od ostalih samo zato što redovito idemo na ispovijed, svete mise, trudimo se ne griješiti… Sve to nas može držati podalje od iskušenja i grijeha, no, ono što je Isus ostavio iza sebe je bezuvjetna i čista ljubav! Isus Krist je htio da budemo živa, hodajuća ljubav! Nositelji i davatelji te ljubavi, koji ljube svoje bližnje, bez obzira na mane i nedostatke (jer Bog nas je stvorio različitima). Farizeji su savršeno znali zakone ,pridržavali su ih se (postili u zadane dane, plaćali poreze…), no, patili su od uzvišenosti i oholosti. Svi mi smo toliko puta kao oni… a da toga nismo ni svjesni.
Zbog straha sam prestala pokazivati i davati ljubav koju nosim u svojem srcu i polako, ali sigurno, moja otvorenost ka ljubavi je bila sve manja i slabija… Moje srce je bilo puno ljubavi, no nepružanje i nepokazivanje te ljubavi – zbog straha, su me skoro ugušili iznutra, kao živo biće. Danas osjećam da treba dati najbolje od sebe bez da očekujemo išta zauzvrat od bližnjih, jer ljubav nije račun… Nije stvar koju platimo i posjedujemo, a to toliko puta zaboravljamo!!
Sve to sam osjetila i shvatila moleći se Isusu Kristu, koji nas voli i prihvaća takvima kakvi jesmo,sa svim našim nedostacima. Gledajući jedni druge Kristovim očima i trudeći se voljeti njegovim načinom je jedini put da imamo uistinu ispunjen i sretan ovozemaljski život.
Samo ljubav i požrtvovnost pročišćavaju, otvaraju oči i oslobađaju svih laži koje nam se serviraju kao istine. Moliti Isusa za snagu da prihvatimo sebe (kakvi jesmo) i svoj križ (a svi ga imamo) je jedini pravi način da se otvorimo za davanje i primanje ljubavi koju toliko trebamo. Jedino Isus Krist duboko ispunjava život, liječi sve naše rane i potpuno, ako mu dopustimo, obuzima svojom ljubavlju cijelo naše cijelo biće.
Monika