Odrasla sam u jednoj kršćanskoj obitelji pa sam tako oduvijek bila na neki način povezana s Bogom, bilo to u crkvi, obitelji ili školi, no nikad nisam to duboko u sebi proživljavala. Išla sam redovito na misu, ali sam uvijek nekako bila ravnodušna prema svemu – većinom su za mene misa i služenje na oltaru bili samo jedna obveza koju je trebalo izvršiti utorkom, petkom i nedjeljom. Molitva je za mene bila izgovaranje riječi i ništa više. Kasnije sam krenula u srednju školu, ispisala se iz ministranata, a na svetu ispovijed išla samo za Božić i Uskrs, dok sam na misu išla samo nedjeljom. Vjeronauk sam kao predmet u školi uvijek voljela pa sam tako jedno vrijeme razmišljala o tome da upišem teologiju, no prošle sam godine upisala Učiteljski fakultet.
Kada sam krenula na fakultet, saznala sam za studenski vjeronauk koji vodi pater Arek, tako da sam počela dolaziti na njega svake srijede. Kasnije mi je prijateljica rekla i za klanjanja utorkom koja su se tada održavala u crkvi Snježne Gospe. Tek sam tada, na prvom klanjanju, shvatila što za mene znači Isus Krist; tek sam Ga tada doživjela i upoznala u potpunosti, sjetila se koliko nas On voli, što je sve morao pretrpjeti za nas na križu i kako je prolio svoju krv da bi nas spasio od grijeha i sotone. Igrom sam slučajnosti preko internetske stranice Duhos Osijek osvojila molitvenik. Dogovorila sam se s paterom da će mi ga on osobno uručiti. Otišla sam na EFOS kod njega i on mi je uz molitvenik dao i svoju knjigu meditacije U očekivanju dolaska. Došla sam kući i odmah otvorila knjigu i počela ju čitati, a pri svakom sam poglavlju osjećala u sebi bol. Ta me je knjiga probudila iz “zimskog sna” te sam se sjetila da sam uvijek u Isusovoj blizini, no da sam istovremeno tako daleko od Njega. Isplakala sam se kao nikada dotada, suze su mi same tekle niz obraze i nisam se mogla zaustaviti. Kajala sam se zbog svog načina života jer sam živjela životom u kojem mi je cilj bio ostaviti ljudima dobar dojam o sebi te sam razmišljala samo o tome što ljudi misle o meni, dok sam Isusu i Bogu uvijek posvećivala nedovoljno vremena i nisam se brinula o tome što će Oni misliti o meni i kako ću se Njima svidjeti. Zbog svih sam se svojih ljudskih slabosti i grijeha nesvjesno udaljila od Boga i Isusa Krista i to me je najviše “gušilo”. Sjećam se da sam tu večer sanjala nešto lijepo, a sljedeće sam se jutro probudila i pokušala prisjetiti što sam to sanjala, no nikakva mi slika nije bila u glavi, već mi je samo ostao osjećaj sreće – kao da mi je Bog u tom snu sve oprostio i rekao da je uvijek bio u mojoj blizini.
Nakon nekoliko sam dana otišla sam na razgovor kod patera i kasnije je sve postajalo lakše, baš kao da sam se preporodila. Počela sam češće moliti, skoro sam svaki dan išla u crkvu, a sveta misu nisam više doživljavala kao obvezu, nego sam uživala u euharistijskom slavlju molitvom i pjesmom te sam se osjećala u potpunosti sretnom. Slavila sam Boga svim srcem!
Na svim sam susretima, bilo na vjeronauku, klanjanju ili nečem drugom, upoznala prelijepe ljude u čijem sam se društvu uvijek osjećala ugodno, osim, naravno, ako je trebalo svjedočiti pred njima. To bi u meni stvaralo veliku tremu jer mi treba puno hrabrosti da stanem i kažem sve što sam sada napisala. Zato, draga braćo i sestre, nadam se da razumijete zašto ovo pišem i nadam se da će doći dan kada ću stati pred vas i sve vam ovo ispričati. Aleluja!