Hvaljen Isus i Marija svima!
Studentica sam i imam 22 godine. Želim podijeliti s vama kako me je Isus 2 puta podigao iz smrti u život i kako je bio sladak i čudesan taj način! Sama sam zatečena i zadivljena!
Odgajana sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i uvijek sam bila dobra, poslušna, odgovorna i uzorna djevojčica. Morala sam biti u svemu najbolja i imala sam potrebu isticat se. U školi su sve morale biti petice. Tako sam, bit će, osjećala da vrijedim, iako tada to nisam shvaćala. Išla sam svake nedjelje na sv. Misu, iako često puta nevoljko i na nagovor majke. Nekoliko puta sam se znala, još kao djevojčica, zapitati na Misi-da li je ovo stvarno istina što se govori? Ali nije mi imao tko doći i donijeti ISTINU vjerom.
Sve je bilo nekako presuho, svi koji su mi govorili o Bogu pričali su bez vjere i prevelikog uvjerenja. Mlako i ravnodušno! Sjećam se dobro da sam na sv. Potvrdi čeznula da otvorim Bogu srce, kako je tražio Isusov Pastir koji je vodio Misu, iako nisam uopće znala što to znači i da se to može. I uz ta neka pitanja i razmišljanja, svaku večer bi u svom krevetu molila za obiteljske probleme i žalila se Isusu. Ali nije mi bilo posvješćeno da On to stvarno sada čuje. To sam činila tako, iz neke navike i da se nekome izjadam. Tako sam došla u srednju školu i dobila predivnog vjeroučitelja, zahvalna sam Bogu na njemu. Sa svojih 15 godina sam saznala da postoji čisto hodanje mladića i djevojke jer nam je on puno govorio o tome iz svoga vlastitog iskustva i dao nam je malenu knjižicu V. Frkina: Čisto hodanje mladića i djevojke, koja je par mjeseci kružila po razredu za one koji su ju htjeli pročitati. Sjećam se da su svi koji su knjižicu pročitali ismijali to napisano, a meni je tako sjela na srce. U šutnji sam razmišljala: ”Kako je ovo prekrasno! Ja bih tako! Kada bi barem ovo stvarno bilo moguće i za mene!!” Nisam tada ni znala da je Bog već tada pripremao put za mene, odgajao me i stavljao mi te želje i čežnje u srce!
Tada sam već imala neke mladenačke ljubavi, a kako djeca danas stupaju jako rano u spolne odnose, i mene se nagovaralo. Bila sam tako zaljubljena, činilo se da bi sve učinila za tog mladića. Kakvi su to nagovori bili da mu se podam, on sa svojih 17 godina nije mogao smisliti tako što. Zlo je vrlo lukavo. I opet, svaka hvala samo Bogu, nikakvu zaslugu sebi ne uzimam, jer davno bi ja sve upropastila da me On nije odabrao i očuvao u čistoći tijela. Srednja škola je bilo teško razdoblje za mene. Otišla sam u mjesto školovanja, sama sa bratom, i imala sam osjećaj da se na mojim leđima prelamaju obiteljski problemi. Bilo mi je to teško nositi, ali gotovo nitko od mojih prijatelja nije znao za to, nisam nikome govorila o tome. I onda, u 2. srednje, po jednom običnom dečku, mojih godina, moj se život promijenio. On je bio mladić moje prijateljice. Na jednoj kavi u razgovoru rekao mi je da je sanjao mene na nekoj livadi i veliki križ koji se do neba uzdigao iza mene. S tim riječima koje su tako duboko taknule moje dubine, nešto se prelomilo u meni. Pitala sam se: Zar Bog stvarno vidi moju patnju? Zar On stvarno osjeća sa mnom kao što je obećao? Sve riječi iz Evanđelja koje sam slušala na sv. Misama do tada, sada su odjednom oživjele u meni. Suze su mi vrele curile niz lice. To je bila prva promjena u mom životu. Krenula sam svakodnevno na sv. Misu, počela čitati Bibliju i duhovna štiva, trudila sam se biti potpuno Božja. Ubrzo nakon toga upoznala sam i mladića koji se u Međugorju zavjetovao na čistoću do braka. Bog me opet odgajao. Uz tog mladića sam još više sezala za Bogom, jer je on bio uz Boga već dugi niz godina te primao velike milosti od Boga po darovima Duha Svetoga. Krenula sam i na molitvenu zajednicu. Bilo je to lijepo razdoblje mog života u kojemu me Bog tesao za sebe. Tada još uvijek dosta mlada i nezrela, ja sam kopirala sve oko sebe. Bila sam najmlađa od društva pa sam tako često puta Boga gledala kroz ljude oko sebe. Imala sam krivu sliku o mom Nebeskom Ocu. I tako sam u toj čistoj vezi doživjela i jedno veliko razočarenje, koje sam povezala i sa Bogom. Prekinuli smo, a ja sam to sve povezivala s Bogom. Osjećala sam krivnju, da ja nisam dovoljno dobra.
Plod toga svega bilo je nepovjerenje prema Bogu. Ako me je mladić ostavio, onda me i Bog ostavlja – mislila sam. Ako dečku, na kojeg sam često puta gledala kao na Boga, nisam dobra, onda nisam dovoljno dobra ni Bogu. Osjećala sam se odbačeno. Zamjerio mi se taj duhovni život, i maknula sam se od svega. Rekla sam da za mene sada postoji samo sv. Misa i Biblija. Cijeli moj put vjere kojim sam kročila prije se razrušio. Sada sam bila skroz sama, u punom smislu te riječi. Mislila sam čak da sam sama i bez Boga. Trebalo je neko vrijeme, puno razgovora i razmišljanja dok si nisam posvijestila da Bog nije Bog odbačenosti i krivnje, nego Nježni Otac koji uvijek čeka raširenih ruku. I tako sam ja odlučila sama, bez ikoga, krenuti nekim svojim putem vjere. Išla sam svaki dan na Misu, iako sam rekla da ću uz to čitati i Bibiliju – to nisam činila. Sad sam već počela i studirati i uz fakultet pronašla i posao. Osjetila sam novac. Jako me povukao svijet. Počela sam se samo dotjerivati. Mango, Zara, Naf-naf-bile su moje glavne destinacije! Sav novac sam trošila na odjeću i parfeme. Izlazila sam 3-4 puta u tjednu. Razmišljala sam o putovanjima, željela sam vidjeti svijet i proputovati ga. A isto tako još uvijek sam mislila da sam ja u Bogu jer se još uvijek nisam seksala ni sa kim i da sam jako dobra osoba. Postala sam vrlo ohola i sebična. Hvala Bogu da u tom periodu nisam imala neku ozbiljniju vezu, jer sam počela razmišljati i o tome da nema potrebe da čekam do braka, da je to besmisleno. Znalo se dogoditi da i 2-3 nedjelje nisam otišla na Misu, a da ne pričam o svakodnevnoj Misi. Tog termina u tom razdoblju mog života nije više bilo. I dalje sam se iz one navike iz djetinjstva znala navečer pomolit Bogu, ali sam Mu sada govorila da ne želim nikad više imati nekog duhovnog dečka, već da bude običan i da me samo voli i da je vjeran i da mi se daje u ljubavi (a to je već velika duhovnost, ali sam tada imala neke druge slike u glavi). Na mjestima na kojima sam tražila takvog NEduhovnog dečka, nije ga bilo, pa sam odlučila da i neću imati nikoga. Bit ću sama, i prihvatila sam đavolsku ideju da će mi samo netko napraviti dijete i da on ne mora biti sa mnom i nema obvezu biti otac tom djetetu. O tome djetetu ću brinuti samo JA. Ne, to nije bilo za mene sebično! Pa što onda ako nisam pitala to dijete želi li imati oca kroz život? Što onda ako JA želim imati to dijete da ne budem sama u životu? Što onda ako Bog tako nije zamislio?
I tako je moj život trajao pola godine.
I jedan dan ostanem bez posla. Bila je Korizma i odlučila sam ne izlaziti u grad u tom razdoblju. Činilo mi se da mi se sve nešto krivo događa i da me ništa ne ide. A i imala sam tada dosta vremena za razmišljanje, raspored mi nije više bio tako pretrpan. Bog je dopustio te neke stvari koje su se meni tada činile katastrofalne, da bi se ja malo sastala sama sa sobom, a na koncu i s Njim. On me zvao, a ja sam bježala kao guska kroz maglu. I odem ja jednu večer na studentsko klanjanje. Kaže svećenik – iza klanjanja će biti prilike za ispovijed! I dođe meni poticaj da odem na ispovijed iako se uopće nisam osjećala grješnom i smatrala sam da su to sve sitnice što ja činim, da sam na jako dobrom putu. Ali tada je Bog na Ispovijedi odlučio po svećeniku otkriti tu Laž koja se mjesecima uvlačila u moje srce i donijeti mi Istinu. Poslije ispovjedi sam gorko plakala i samo sam se pitala: Gospodine moj, kada se ovo dogodilo? Kada sam i kako ja došla do ovdje? Putem kojim sam išla vodio je u pakao. Tako me drugi put Bog doveo k Sebi. Ima li Njegovom milosrđu kraja? Upoznam Ga i odbacim i On me opet primi k Sebi!!! Slava Mu i hvala! Sada je sve novo u mom životu: novo srce, nova duša, nova razmišljanja, nova duhovnost, nova Slika o Bogu i još nešto…novi dečko!!! I želim još samo reći ovo: Oče moj, moj Blagi, Nježni, Veliki, Ljubljeni Oče, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim umom svojim – obožavam te!