Prolazeći gradom na svome biciklu vozeći polako jer je već previše hladno, čuvajući svoje zdravlje, a istovremeno promatrajući savršenstvo svega što je Bog stvorio i zahvaljujući mu na svemu što radi u mome životu.
Odmičući se sve dalje od mjesta gdje sam se molio sa svojim braćom i sestrama u Kristu i nahranjen duševnom hranom pogled mi odvraćaju mladi mojih godina. Ne tako davno, i ja sam pripadao toj mladeži, tome izgubljenom stadu koje je više od svega željelo naći potpuni mir i zadovoljstvo, ali nešto dugotrajno. Iako nakon dugo lutanja i traženja samoga sebe ili možda je bolje reći bježanja od samoga sebe na kraju sam ipak našao mir i dugotrajno zadovoljstvo i uz sve pronašao sam se i prihvatio se baš takvog kakav jesam.
Gledajući njih kako uživaju u „blagodatima“ alkohola, nakon kojega se osjećaš odlično, opijeno, prihvaćeno, zaboravljajući na samoga sebe kao osobu i zaboravljajući tko si zapravo, sakrivajući se iza maske- maskirajući svoje nezadovoljstvo. Obuzima me tuga! Svakako lakše je na trenutak obući masku nego se izmiriti sam sa sobom, ali sve dok ne dođe jutro i novi dan. Ponovno postajući lutajući „zombiji“ koji „normalno“ žive, jer naravno kako se kaže mladost-ludost.
Vozeći se tako dalje primičući se stanu koji je igrom slučaja u centru gore navedenih zbivanja nailazim i na dvije djevojke. Iako vrlo hladno, oskudno odjevene i bez kaputa, lelujajući ulicom i glasno se cerekajući prolaze pored mene. Oči mi se pune suzama! Ne zbog toga što nisam muškarac, već zbog toga što sam u njima vidio nečiju buduću ženu i majku. Buduću ženu i majku koja ne cijeni sebe,svoju osobnost ni tijelo. Nažalost to je normalno u ovom svijetu poremećenih vrijednosti.
Nakon što sam došao u stan, razmišljajući o viđenom i svemu što sam prije radio, misleći o svakom bježanju od samoga sebe, prošlim ostvarenim željama da sam poštovan, prihvaćen,poželjan u društvu i među djevojkama. Nakon toga sam shvatio da nisam zadovoljan, te paralelno razmišljajući o onome što me sada ispunja i daje mi dugotrajnu radost i mir shvatio sam da se s Bogom ne može ništa usporediti.
Shvatio sam!
Sakrament ispovijedi – daje mi zadovoljstvo veće nego svi izlasci zajedno. Sakrament Euharistije i darivanje živog Gospodina Isusa Krista koji je darovao svoje tijelo i krv nama za hranu- daje mi zadovoljstvo veće nego pogled, druženje i poljubac s bilo kojom djevojkom. Molitva i razgovor sa živim Bogom- daje mi zadovoljstvo veće nego razgovor s bilo kojim prijateljem.
Kako da Ga nakon svega ne volim? Kako da ga ne slijedim?
Jer On je moju tamu okrenuo na svijetlo, On je moj plač pretvorio u igru, On je moj život pretvorio u pjesmu. Hvala mu na tome i Slava mome Trojedinom Bogu, Ocu,Sinu i Duhu Svetom!!!
Bog vas blagoslovio!
Hrvoje Šarić