Dok trijezno i razborito otkriva realnost i snagu sila zla, Papa ne dijabolizira „protivnike“ nego spremno priznaje grijehe „koji Crkvu progone iznutra“ moleći oprost od Boga i od ljudi i ne odričući potrebu otpora svim oblicima zla punu pozornost usmjeruje na potrebu činjenja dobra.
Prema vladajućem jednodimenzionalnome modelu mišljenja koje priznaje samo znanstveno dokazive stvarnosti, stvari vjere su odbačene kao relikt mitskoga, arhaičnoga sloja mišljenja. Mnogi su kršćani prihvatili „praktični ateizam“ kao normalno životno pravilo: „ Postoji možda nešto ili netko, misli se, tko je u pradavna vremena pokrenuo svijet, ali se on nas ne tiče.“ (66)
Razvoj novovjekovnoga mišljenja i znanosti stvorio je mentalitet po kojemu se „hipoteza Bog“ može učiniti suvišnom, odgovora Papa na upit novinara kako se dogodilo da se poslije sveg udjela Crkve u civilizaciji, u mnogim zemljama širi stav podcjenjivanja prema kršćanskoj religiji (160).
O knjizi razgovora s papom Benediktom XVI. “Svjetlo svijeta” Petera Seewalda, piše: Ružica Pšihistal