Dugo sam pokušavala napisati neki tekst, ali jednostavno nije išlo. Toliko toga se događalo, jedno za drugim… Snažne stvari koje su me lomile, stalno i ponovno… U svemu tome, gubila se moja vjera, zapravo, osjećala sam se čudno. Kao da sam na rubu, a opet kao da se mora dogoditi ono najgore da me gurne na dno kako bih mogla ponovno ustati, ali snažnija nego prije.
Puno je situacija u životu koje nas mogu rastužiti, ali za mene, a vjerujem i za većinu ljudi, najbolnija je smrt drage osobe. To je tema oko koje nema previše polemike, većina zašuti i malo, barem na trenutak, osvrne se oko sebe i pri tome pogleda i na svoj život te postane svjesna prolaznosti ovog života. I iako potpuno vjerujem u život nakon smrti, moram priznati kako me i dan danas odlazak voljene osobe na taj drugi, bolji svijet, uvijek ponovno zaboli. Ponekad ne mogu shvatiti i ne mogu razumjeti.. I iako vjerujem da sve ima svoj razlog, opet ne mogu i opet mi je teško. Sjećam se da sam, prvi puta kada sam se susrela s bolnim gubitkom, osjećala tugu i bol, koju razumiju samo oni koji su to doživjeli, ali i na neki način ljutnju jer svijet nastavlja svoju rutinu, željela sam vikati kako smo ostali bez divne osobe, a nitko od njih to ne primjećuje… Patnja koja proizlazi iz takve situacije jako je velika, a njezin teret jako pritišće i veliko je breme. Zato sada pišem o toj patnji. Patnji koja je dovoljna sama za sebe, a opet, kao za inat, dogodi se još sto drugih stvari, kao da sve zajedno krene naopako. I nema kraja tome… E onda kada se dogodilo sve najgore što je moglo, počela sam razmišljati o smislu. Pa ima li smisla sve ovo? Ima li smisla da OPET ostajem bez osobe koju jako volim? I baš ona koju volim neizrecivo puno, baš nju je morao uzeti sebi. I nitko to ne razumije. Ima toliko ljudi koji čine zlo, a Bog svijetu uzima one dobre…Ostavlja uplakanu gomilu…Uzima ju na najbolniji mogući način, a nas ostale ostavlja da ju gledamo dok umire na način da joj nitko ne može pomoći.. Ima li smisla?
Svi imamo svoj križ i svatko svoj smatra teškim, ali nekim je ljudima zaista teže u životu nego drugima. Ono što ja želim reći ovim tekstom, ne odnosi se na neko fascinantno svjedočenje o radosti života, jer se još ne osjećam tako, ali neke stvari ipak vidim drugačije. Koliko god bila nevjerojatna bol zbog gubitka, nevjerojatnija je ljubav i toplina koju je moguće osjetiti od ljudi koji su u tim trenucima uz vas. Svaka patnja ima svoju svrhu, nekad da nas nauči što je dobro, a što loše za nas same; nekad da nam ukaže što je štetno, a što ispravno; nekad da nas upoznori na prolaznost ovoga života, a nekad da nas jednostavno ojača i tjera na razmišljanje i rad na sebi samima. Svatko od nas nosi dio odgovornosti, kako za sebe, tako i za druge… Jednom mi je draga osoba napisala: oni koji su odabrani, uvijek imaju više odgovornosti, ali i više ljubavi i više smisla… Zato, želim zamoliti Gospodina da mi podari snagu i razumijevanje, koliko god je moguće, zahvaliti Mu na prijateljima koji su moja snaga kad padnem. A sutra kad svane još jedan dan, unatoč svemu, reći ću: „Gospodine, za tebe živjet će srce moje i živjet će moj duh. Ti ćeš me izliječiti i vratiti mi život…“ ( Iz 38,16).