Moje svjedočanstvo? Trebala bih pisati o svjedočanstvu, a ja to nekako više osjećam kao pisanje o milost Božjoj, koja me pratila, kao i svakoga od nas, kroz cijeli naš ili moj život. Jedino što mi tu milost u nekim periodima svoga života ne osjećamo ili bolje reći da je nismo svjesni, što ne znači da ona nije prisutna.
Ja sam je počela pomalo spoznavati, po mome, relativno kasno, a put kojim me On vodio bio je prilično „netipičan“ za Boga. Ali kao što znamo čudni su putevi Božji, i On je spreman sve učiniti samo da nas dovede k Sebi.
Nisam iz „kršćanske“ obitelji. Kada kažem kršćanske mislim na to da moji roditelji nisu išli u crkvu niti se ja sjećam da su ikada mene odveli u crkvu. Moj otac je bio ratno siroče i svoje je djetinjstvo i mladost uglavnom kao takav proveo po domovima. Zbog toga bi se moglo reći da ga je „država odgojila“. Tako je on kao mlad postao član komunističke partije. Iz toga razloga moja mama me „krišom“ krstila u crkvi, da otac to ne zna.
Po prvi puta u crkvu odlazim tek negdje poslije dvadesetdruge, treće godine i to sa mojom prijateljicom.
Naime kao mlade djevojke nismo baš nešto imale sreće s dečkima. Kao i sve djevojke te dobi, s nestrpljenjem smo očekivale svoga „princa na bijelom konju“ koji se nikako nije pojavljivao. Iz znatiželje da to saznamo (kada će doći) išle smo kod jedne žene koja je tada navodno jako dobro gledala u kavu. Ali ona je gledala samo onima koji su vjerovali u Boga. Žena je stvarno dobro gledala i bila je pobožna. Pogađala je puno toga ali je kod svakog gledanja uvijek davala savjete gdje da se ide (u koju crkvu ili kojem svecu) i što da se moli. Tako smo moja prijateljica i ja krenule.
Prva crkva u koju smo duže vrijeme išle bila je crkva Sv. Antuna u Tvrđi. Sjećam se dobro da sam pri prvom a i svim mojim slijedećim odlascima u crkvu, pri samom ulasku u taj prostor, osjećala neku ….. ne znam izraziti taj osjećaj, duboku poniznost, koja je snažno otvarala moje srce. Propovijedi su bile prilično „monotone“ . Svećenik je sve govorio istim glasom (nije bilo podizanja ni spuštanja) ali ja sam bila otvorena za svaku riječ, kao suha spužva.
Tako je nas ta gospođa nekoliko godina „vodila“.
S njom smo prvi puta (organizirano busom) 1986. Išle u Međugorje. U Međugorju sam bila potpuno otvorena, radosna, i s tada već ogromnim predanjem i vjerom da Majka Božja čuje moje molitve. Sve sam joj predala, sve svoje želje. Ustvari nisu bile želje, nego jedna velika želja (čežnja), naći dobrog dečka za kojeg ću se udati i koji će biti dobar otac našoj djeci.
I da skratim. U petom mjesecu smo bili u Međugorju, u šestom mjesecu sam upoznala moga sadašnjeg muža, a u trećem mjesecu slijedeće godine smo se vjenčali. Koncem iste godine nam se rodio prvi sin, a dvije i pol godine kasnije drugi sin.
Ovo je samo jedan primjer mojih uslišanih molitvi, bilo ih je još puno ali nema smisla sada sve nabrajati.
Tako je moj put trajao nekoliko godina. Linija je bila stalno uzlazna. Išla sam na mise koliko sam tada mogla, molila, nekada žarće, nekada mlaće, dosta čitala. Novi zavjet sam pročitala nekoliko puta. Kada sam ga zadnji puta u tom periodu čitala, u početku sam počela podvlačiti rečenice koje su me u tom trenutku snažno dotakle. Što su stranice dalje odmicale, sve više toga je bilo za podvući, a pred kraj sam imala potrebu svaku rečenicu podvući.
Tako sam nekako došla i do svoga „vrhunca“ te faze. Imala sam jedan duboki mir i što je još važnije, osjećaj, da ja, za svoga Boga Isusa mogu baš sve učiniti. Da mogu baš sve prihvatiti što mi stavi na put, pa bilo to i ono najgore, nekakva bolest ili smrt.
Da, ja sam tada mogla mirno leći i umrijeti za svoga Isusa.
Nakon toga doživjela sam takav pad, kao da me netko iz aviona bacio na zemlju. Udarac je tada za mene bio žestok.
Naime (znam da će to mnogima izgledati smiješno) tada sam dobila posao koji, ali baš nikako nisam mogla prihvatiti. Da pojasnim- u firmi u kojoj sam prethodno radila, bila sam u krasnom okruženju kolegica s kojima sam radila, imale smo jako dobre odnose i odličnu plaću. Nakon rata firma je otišla u stečaj, tako da sam ja poslije toga bila devet mjeseci bez posla i na birou za zapošljavanje. Kada mi se ukazala prilika za taj novi posao bilo je normalno da ga „moram“ prihvatiti, ali ja to nikako nisam mogla. Iz tog razloga moje nezadovoljstvo je bilo ogromno a jednako tako i moje duševne muke.
Skoro da sam potpuno prestala čitati a i sve manje sam mogla moliti.
Samo da se osvrnem, na ono što sada, kada pogledam unazad znam, a onda nisam znala: – DA! lako je leći i umrijeti za Isusa, ali nije uvijek lako i živjeti za Isusa. Ni Isus za nas nije samo legao i umro. On je za nas živio i prošao za nas, nama teško pojmljivu muku prije nego što je umro.
Da nastavim. Kako je ona lijepa uzlazna putanja (duhovnog rasta) trajala nekoliko godina, tako je ova dolje trajala nekoliko godina. Osjećala sam kao da se cijelo vrijeme kaljužam u blatu. Uporno sam sve pokušavala kako bih se izvukla iz toga stanja, ali činilo mi se bezuspješno. Kada bih se malo i uspjela izdići, ubrzo nakon toga bih opet pala. Radila sam iste stvari kao u prethodnom „sretnom“ periodu. Uzimala sam i čitala iste knjige koje su me prije „nosile“ i dizale, pokušavala ustrajnije moliti, nekoliko puta pokušavala čitati Novi zavjet, ali jednostavno kao da ništa nije pomagalo. Bila sam „tvrda kao kamen“ i zatvorena. Ništa do mene nije dopiralo. Ni u čemu nisam mogla duže ustrajati (čitanju ili molitvi). Kada bi me tu i tamo nešto i dotaklo vrlo brzo bi to i nestalo.
Godine……..ne znam koliko, ali dug je to za mene bio period muke i ponovnog traženja.
Cijelo moje biće je tiho čeznulo za onim izgubljenim osjećajem predanja, pouzdanja, sigurnosti i mira.
Kada sam takoreći „pukla“ i na neki način „odustala“ , tek tada se počelo jako polako ponovo nešto događati.
Naime odustala sam od toga da silom, pošto poto, povratim izgubljeno.