Duše moj, vrijeme teče. Dugo ti se nisam ovako pismeno javila. Prošlo je tako malo, a tako puno vremena od zadnjeg studentskog dana, od vremena kada sam boravila u Osijeku, kada sam te posjećivala četvrtkom na klanjanju, okupljanjima. Kad god sam bila u mogućnosti, znaš da sam ti rado došla.
Ovo ljeto je bilo tako pusto bez toga svega. Radujem se ponovnom dolasku k tebi. Iako znam da si kraj mene, da pratiš svaki korak moj, ali ipak mi nedostaje onaj osjećaj zajednice. Svi smo tu samo sa jednim ciljem. Svi volimo.
Svakodnevna meditacija uz duhovnu glazbu ovu večer je ipak nešto posebno. Vani kiši. No, mislim da nije to u pitanju. Ono je samo potaknulo još više moju želju. Ovu večer te dozivam više nego ikada.
Dođi sa svim pouzdanjima, neprijatelja nećeš u meni naći. Nećeš, istina, u meni ćeš vidjeti ljubazan doček jaslica. Dođi!
U ovom mome skromnom zaklonu nitko neće doći rastužiti tvoje srce. Nema tu nikakve psovke, već samo odana ljubav, samo slatki osjećaji; nikakav poljubac Judin već zagrljaj Magdalenin; nikakav udarac biča već miline posljednje večere; nikakav križ već počinak; nikakav hladan grobni kamen, ne, već nježnost srca, koje te ljubi.Dođi, Isuse! Ako si gladan, pripravila sam Ti već koju krepost! Ako si žedan, prinosim Ti svoje suze. Ako si žalostan, razveselit ću Te pjesmama moje vjere. Ako si ranjen, iscjelit ću te svojom ljubavlju. Ako si umoran, dođi mi u naručje; samo Dođi k meni.
Tea Pejić