Kao i obično, najteže je učiniti prvi korak, a pogotovo ako me on vodi u nešto novo. Ovoga puta taj prvi korak odveo me na duhovnu obnovu održanu od 6. do 9. listopada 2010. Nisam imala neki poseban razlog za odlazak, prihvatila sam poziv prijateljica. Sada kad je to iza mene, zahvalna sam im na pozivu za koji ne vjerujem da je bio slučajan jer ništa nije slučajno, sve je baš onako kako treba biti. To je jedna od misli koje sam s duhovne obnove ponijela kući. Ta misao vodi me i pomaže mi u svakom danu vidjeti smisao i odgovore na pitanja koja mi se javljaju, pomaže mi ustati kada padnem, posumnjam ili pogriješim.
Svakodnevno se pitam što je moje poslanje, što želim i tražim u svakom novom danu, kome pripadam, kakva želim biti, što želim promijeniti, kako to činiti, kako prihvatiti sebe i druge koji me okružuju… Sve su to pitanja na koja tražim odgovor, a intenzivno razmišljanje o njima dalo je ploda i u meni. Bilo mi je drago vidjeti da nisam sama u vjeri, da ima mladih koji također žele rasti u svojoj duhovnosti i pripadanju Isusu. Nisu duhovnost i vjera bile potrebne samo našim bakama, djedovima ili roditeljima. Potrebne su nama mladima, kojima se materijalno, tjelesno i sve ono prolazno nudi kao jedino vrijedno. Vjerovati znači i znati – znati da nisi sam, da ima Netko tko brine za tebe, čuva te i želi ti dobro više od ikoga (prof. Ivančić).
Prihvatiti sebe još je jedna od poruka s duhovne obnove. Misao je to koju već duže vremena pokušavam ostvariti. Ponekad je to uistinu teško i mukotrpno, ali svakako je isplativo. Tek kada se prihvatim mogu se i mijenjati, raditi na sebi i biti bolja, a mijenjajući sebe, mijenjam i svoj svijet, obitelj, prijatelje i sve koji me okružuju. Znam da u tome nisam sama i to je ono što mi daje snagu i poticaj.
Antonija