Bog je dobar, puno više nego što ćemo mi ljudi ikada moći shvatiti veličinu Njegove ljubavii zato ga zovemo Dobrim pastirom. Bog je žedan naše ljubavi i pažnje i iskušava našu dušu do krajnjih granica.
Bog je gladan naših pjesama, molitvi, razgovora s Njim i zato nam uvijek oprašta. No mi ljudi to zaboravljamo. Često. Kada nam se dogode loše stvari ili nam se zaredaju nesreće jedna za drugom uvijek se pitamo: zašto baš meni? Pa zar nisam ja uvijek Bože uz tebe, idem u crkvu, molim se, pjevam Ti, slavim Te? Zašto si me ostavio? Zašto se meni događaju koji sve to činim loše stvari a ‘lošim ljudima’ one dobre?
Prije nego što smo došle u crkvu imale smo težak dan. Trebao je biti savršen jer smo to mi, jer je sve isplanirano, jer smo zajedno jer mi to želimo i još puno drugih ‘razumnih’ razloga koje mi ljudi uvijek volimo navesti. Ali jedno smo zaboravile – kad ljudi planiraju Bog se smije. Bile smo jako sretne jer dolazimo u drugu župu pjevati jer volimo putovati i volimo pjevati Bogu. Mislile smo da mi savršeno dobro znamo svaku pjesmu jer smo ih ‘pjevale već 100 puta’ i da nam nije potrebna vježba niti molitva prije početka niti nam je palo na pamet da predamo sve u Božje ruke. Baš smo mi ljudi predvidljivi i tvrdoglavi uvijek idemo svojim putem makar on bio teži a sve bi bilo puno lakše da smo samo zamolile Boga za malu pomoć. I tako smo mi zaboravile zašto smo došle u Osijek i u glavama su nam bile samo note, akordi, riječi, tonaliteti i strah da ne razočaramo. Ali teško je biti napet u Božjoj blizini. Nekako nam je svima bilo lakše kad je Ivana svjedočila. Jer to nas je podsjetilo da postoje ljudi sa stvarnim problemima (i da fulanje tonaliteta i nije tako strašna stvar) i da oni nose svoje križeve s osmijehom na licu. Sjetile smo se korizme i Križnog puta. Isus pada prvi put pod križem – Tek što si krenuo Gospodine već posrćeš i padaš pod križem. Križ je težak, pritišće, boli. Vuče k zemlji. Tako ga je teško nekad nositi i uvijek se pitamo zašto nama? Zašto baš meni od svih ljudi? Ali kad primamo dobre stvari od svoga Oca kako ne bismo i loše. Trebamo poslušno prihvatiti svoj križ i koliko god bilo teško nastaviti hodati.
Slušajući Ivanu sve smo shvatile zašto smo tu i zašto smo zapravo htjele doći u Osijek. Ali odgovor je u potpunosti došao tijekom klanjanja. Tu smo jer nas Bog treba. Hvala Ti Gospodine za dodire milosti u predanju na klanjanju. Bio je to divan trenutak susreta s Tobom. Hvala Ti Bože što si nam pomogao da ne malaksamo kad nam je bilo teško. Ne dopusti Bože da zaboravimo ljepotu milosti preporođenja nakon iskustva pada i slabosti. Jer ljudski je pasti. Ali negdje u dubini osjetile smo da nas tvoja milost podiže i hrabri.
Jer Bog nas treba. Treba nas da može i danas pružiti svoje ruke i liječiti, njegovati, podizati.Treba nas kako bi pjesmom širile Njegovu riječ i uputile poruku ohrabrenja onima koji više ne mogu i kojima je zaista teško. Treba nas da idemo tamo gdje je toliko potrebna vidljiva, opipljiva, djelotvorna ljubav. Treba nas da širimo Njegovu riječ pjesmom i budemo apostoli utjehe.
Napisale: članice Zbora mladih ‘Fra Vjekoslav Mičuda’ na temelju svog pjevanja na misi i klanjanju u Snježnoj Gospi 24. svibnja 2011.