Miris osječkog ljeta, šum Drave, buka Promende. Sjedila sam po tko zna koji put tu, čekajući da se sve utiša. I tek kad bih čula misli svoga srce, stavila bih slušalice u uši da ih više ne čujem i krenula polagano do stana.
Unutra ponovno samoća, beznađe, ali brzo bih prekrila te osjećaje televizijom, internetom, svijetom koji me uvijek prihvaćao ne pitajući:“ Tko si i zašto si tu?“
Prije spavanja uvijek isti rituali: ponavljanje naučenog gradiva, davno naučena molitva koja mi je mehanički silazila s usana i naravno upaljena stolna lampa koja je razbijala mrak. Iako već odrasla, spavati u mraku bio mi je najveći strah. Mrak mi je bio odbojan. Koliko je on crn, toliko još crnje misli je privlačio k meni. Upravo u mraku prisjećala sam se svega strašnoga, svih izmišljenih priča, svih odgledanih horora . Ali taj mrak u sobi me i nije toliko plašio koliko mrak u duši. Žudila sam za lampom unutar sebe koju bih mogla upaliti i kročiti dalje bez strahova.
Svaku večer isti snovi, iste misli, iste suze. Svako jutro iste tužne oči, iste ulice Osijeka, isti umjetni osmjesi. Pitala sam se:“Postoji li „lampa“ koja bi rasvijetlila to sve?“
Tih dana stvari su izgledale gore nego ikad. Bol unutar mene razdirala je sve na što je naišla. Žudila sam za svjetlošću, ali nisam znala kako je pustiti unutra. Ležeći bespomoćno na krevetu toga dana znala sam da je to bio trenutak u kojemu moram sve prepustiti nekome drugome, nekomu tko je jači od mene. Tiho sam zavapila:“Bože, ako si tu, izvadi mi srce i izliječi ga….“ Prvi put sam iskreno molila, prvi put sam priznala Bogu da ga trebam, prvi put sam shvatila da je on Ljubav. On je živ!
Suze su potekle, ali to nisu više bile one iste suze koje su me pekle, nego su liječile. Moje misli postale su čiste jer sam znala da On njima gospodari. Sanjala sam mir, ljubav, sreću, jer sam shvatila da je On najljepši san.
Te noći prvi put u životu sam zaspala s ugašenim svjetlom jer sam pronašla Svjetlo u svojoj duši. Sada osluškujem svoje misli, ne bojim ih se jer znam da je to Njegov glas. Slušam, gledam, dišem, u Njegovoj punini. Spoznala sam ga nakon svih godina lutanja u kojima me On uporno pratio. Sada je toliko prisutan i živ. Hoda uz mene svake večeri i svakoga jutra. Ako nas ikada sretnete u gradu – priđite nam, upoznat ću vas s Njim. Sigurna sam da će vam se svidjeti…
„U tjeskobi svojoj mišljah: „Odbačen sam od pogleda tvoga. Ali ti si čuo glas moga zaziva dok sam tebi vapio.“
M.K.