Možda nismo govorili u jezicima i slično, ali se nakon svega toga jasno mogla osjetiti toplina u srcima ljudi oko nas, moglo se osjetiti koliko je Duh oživio u nama. Otvorili smo svoja srca, dopustili smo Duhu da natopi svaku našu suhoću i nezadovoljstvo koje smo možda prethodno osjećali. Teško je riječima opisati kakav je to osjećaj jer sve ostane na nedovoljno dobrom pokušaju. Ali ipak, pokušat ću to nekako ukratko sročiti. Jer želim da i drugi to čuju, pročitaju…
U procesiji me se dojmilo to što su ljudi bili zaista jako raspoloženi, nije bilo nimalo opterećenosti da će nešto krivo ispasti, zaista se prepustilo Duhu Svetom da to povede… Bilo je bitno samo jedno – otvoreno srce. I osjetilo se jako puno otvorenih srdaca. Koračali smo zajedno Kristu. Osjetio sam to otvoreno srce u prijatelju koji je koračao pokraj mene, u djevojci koja je slikala, u drugoj djevojci koja je prekrasno glasno pjevala, u ljudima koji su se trudili upoznati bolje, u duhovnom vodstvu, a posebno u zajedničkoj pjesmi i molitvi. Mene je posebno u nekim dijelovima dotaknula pjesma. Svojim koračanjem ulicama smo zaista mogli posvjedočiti da svijeće koje nosimo u rukama predstavljaju zapravo naša ražarena srca. Da, istina, svijeće su ponekad malo slabije gorjele pod navalama vjetra, nije ni u životu uvijek lako imati ražareno srce… ali svijeće se nisu gasile. Čak i kada bi se to dogodilo, prilazili bismo nekom od prijatelja, ili čak nepoznatih ljudi otvorenog srca, i oni bi zapalili našu svijeću. Tako je i sa plamenom naših srdaca, tako je to i u životu… zajedno u Kristu…
Slavljenje i klanjanje je bilo zaista posebno… dvije krajnosti, ali jednako dobre. Prilikom slavljenja crkvom je orilo, zborovi su animirali, a mi smo zaista prihvaćali. Pjevali su svi, molili su svi. A na klanjanju… opet ta divna tišina koju toliko volim… tišina u kojoj se može osluškivati… tišina u kojoj čuješ kako prijatelj pokraj tebe diše… osjetiš toliko ljudi oko sebe… i opet shvatim da smo i u toj šutnji zajedno u Kristu… predajem u toj šutnji Isusu svoju nakanu duhovskog bdijenja… Isus zna što mi je u srcu, sve ostalo je manje bitno… ja znam da je njemu sve moguće… Isus zna koja je moja nakana… njemu je sve moje znano…
I potom misa… veliko finale… baš kada sam pomislio da sam svoje ”odradio” shvatio sam da mogu još učiniti… naime, gospođi koja stavlja folije na projektor se pomiješao redoslijed pjesama… pa sam ja na počecima pjesama po sluhu prepoznao koja je pjesma u pitanju pa joj dodavao folije da ih stavi na projektor. Znači li to da sam na neki način iskopao i upotrijebio svoj talent? Moguće! Znam samo da sam se ja osjećao jako ugodno, što je još dodatno uljepšala gospođina zahvala na kraju. Kako činjenje i malih dobrih stvari ispuni čovjeka zadovoljstvom. Bog i je najveći u malim stvarima – to mi je palo na pamet nakon toga. Misa je bila predivna, vođena Duhom Svetim. Zaista se osjetila radost, radost koju samo Trojedini Bog može dati čovjeku. Ja sam osjećao radost i mir. Bio sam jako sretan jer sam vidio neke ljude koje nisam dugo vidio. Posebno sam bio sretan kad sam shvatio da su i neki od njih bili sretni vidjevši mene. Hvala ti, Bože! Neki novi ljudi su ušli u moj život, s nekim starim sam još više porastao u odnosu… Ima tu još puno posla… Žetva je velika, a radnika malo… Zar nije divno raditi na Očevom polju, s prijateljem Sinom i pod vodstvom Duha Svetoga… Zar nije divno raditi u tom polju sa svim tim divnim ljudima… Zajedno u Kristu… sjetih se susreta s Papom… na putu do kuće, dok sam bio sam iznenada sam zapjevao: ”I primit ćete snagu, Duh Sveti sići će na vas! I bit će te svjedoci sve do na kraj svijeta!”… Nakon svega toga sam zaspao zaista radostan… Želim i svima vama tu postojanu, prizemnu radost! Radost!
PS: Sretan rođendan Crkvi, dakle, svima nama, ali i Družbi Duha Svetoga!
Karlo