Već danima otvaram Word i borim se sa sobom. Pogled na bijeli list mi ne dozvoljava iskazati što mislim i osjećam. Mala crtica koja treperi svaki sekund se ipak protivi papiru i kaže: Piši, piši!
Kako da krenem kada uvijek zastanem. Bojim se da moje pisanje nema smisla što se tiče usklađenosti rečenica jer svaki tren mi na um pade neka nova situacija, neko novo pitanje. Ima li uopće ovo ikakvog smisla?
Počet ću od svoje sebičnosti prema Bogu. Koliko li je sebičnost povezana sa ljubomorom? To često povežem jedno s drugim kada osjetim bilo koju stvar od te dvije, te bi u ovom slučaju rekla da su to dvije iste stvari. Moja molitva Bogu ne želi većinu puta biti podijeljena. Želim moliti sama u svom miru, sama razgovarati s Njim. Kada sam doma sa obitelji, a večernju molitvu dijele mama i sestra, uvijek me zovu. Ali ja sam svaki put mrzovoljna i nešto me uvijek sprječava. Iako znam Isusove riječi: gdje je molitva dvoje i više ljudi. tu je i On.
Jednostavno Ga ne želim dijeliti ni s kim. Želim da je samo moj. Želim samo ja nositi Njegov križ. Isto tako mogu reći i što se tiče moje duhovnosti u zajednici Duhos. Odlazak na misu u kapelicu je tako radostan. Trenutak kada uđem u kapelicu biram mjesto gdje ću vidjeti Njega što bolje, i možda nekako otići na mjesto gdje osjećam da će više biti uz mene iako sam svjesna da je podjednako kraj svakoga. Je li to sada sebičnost želje za Bogom, da ga ne dijelim sa drugima?
Ni sama ne mogu pronaći odgovor. Već taj odgovor zna pronaći mene i ponekad mi dati nemirnu savjest. Koliko sam sada u svemu tome zatvorena osoba time što ne dopuštam dijeljenje ljubavi?
Kako se osloboditi toga svega, u slučaju da je pogrešno?
T.P.