Na početku nove akademske godine, moji vapaji Bogu za uspjeh u studiju navode me na razmišljanje o tome koliko je snažna moja vjera. I to dan uoči jednog od najtežih ispita u mome studiju. Jesam li došao vapiti Kristu za pomoć uoči ispita, znajući da se nisam odviše trudio ni učiti?
Da, opet vapaj u pomoć…
A, onda, slušajući nebrojeno puta tako iskrene i poticajne riječi svoga župnika Ante, sinulo mi je: nisam li trebao doći Isusu reći – HVALA?!? Izraziti jednu veliku hvalu i slavu mom Spasitelju, Tješitelju, mojoj Snazi i Svjetlosti – za sve što sam već do sada postigao? Da, opet tu iskrenu zahvalnost bacih u drugi plan, jer, eto, bilo mi je važnije moliti za sutrašnji ispit, kao da mi o tome (a nije) visi cijela godina o koncu… Eh, da…
Hoću vam reći, dragi prijatelji, da nisam baš bio fer prema našem ispaćenom Isusu. A, nije li još netko među vama, pa k tome da nisam jedini – vjerujte nije mi nikakvo opravdanje. Stalno Ga nešto tražimo, molimo, vapimo, a za koliko toga Mu ustvari – zahvaljujemo? Čuvši prispodobu iz Lukina evanđelja o Isusovu čudesnom ozdravljenju desetorice gubavaca, od kojih se samo jedan, (k tome i tuđinac- Samarijanac) udostojao vratiti i zahvaliti Mu, pa ga je vjera i spasila – nisam ostao ravnodušan, znajući da sam i ja počesto bio poput one devetorice koji se, otišavši, nisu ni okrenuli. Pognuo sam glavu, sklopio ruke… i zapitao se…
Sjetih se tada da u posljednje dvije godine mog studija, Isusu gotovo da nisam ni došao iskreno zahvaliti što sam uspješno svladao već 22 prepreke. Nalazim to u dvije stvarnosti naše vjere – vapaja i zahvalnosti. – Evo i danas, koliko zahvaljujem Isusu? Ne samo za svaki položeni ispit ili dobru ocjenu, niti za ovaj početak nove akademske godine, nego i za svaki pad, svaki neuspjeh, za svaku Riječ utjehe i nove snage trenutak poslije onoga kad sam bio slab…?
Jesam li bio svjestan milosti od Boga i priznao sebi da nisam bio fer…? Čak i onda kad sam bezočno prepisivao i varao na ispitu, pa kad smo pao, psovao profesora i nesretnu sudbinu… Zaboravih doći reći Isusu hvala, jer, eto: pao sam, pa ću se sutra moći ponovno ustati i početi iznova…
Negdje sam čuo jednu jako dobru izreku: – I pad je let! A, nebo je beskrajno prostrano, Duh Sveti s neba lebdi nad svima i dijeli nam svoje poželjne darove. Poletan početak. Ustrajan tijek.
Nešto se u meni zaista prelomilo: spoznaja da moja vjera nije jaka koliko i moja molitva samo onda kad nešto trebam, nego da mi u vjeri treba i istinska zahvalnost za sve ono što sam u životu postigao i ostvario, uz Božju pomoć i providnost. Hvala ti, Isuse, što bdiješ nada mnom.
IV (listopad 2010.)