Na ovogodišnje hodočašće u Aljmaš okupio se – do sada – najveći broj mladih, nas četrdesetak. Studenti, i mi neki koji to više nismo, dosta dragih i poznatih ljudi, kao i neki koje sam tada prvi puta vidjela, mladi radosni, poletni i nasmijani, kao i neki malo zabrinutiji.

Posebnim mirom ispunjavala me pomisao da, ma kojoj kategoriji od nabrojanih pripadamo, u Božjim smo očima uvijek posebni i dragocjeni. I bili jedni drugima simpatični više ili manje – pod njegovim Nebom ima uvijek mjesta za sve nas. Sve nas je blagoslovio lijepim vremenom, i prostro pod naše noge stazu obasjanu suncem, i pozvao nas da nam te subote svima zajednički cilj bude Aljmaš. Za vrijeme onog dijela puta kada smo pješačili „preko polja“ pater je bio na raspolaganju za ispovijed.  Time se i naš hodočasnički put pretvarao na neki način u onu „dugu cestu, koja vodi sve do raja“ – jer prilika je bila tu – čista srca hrliti u susret Euharistijskom Isusu. Puno puta sam već bila u Aljmašu, ali sada me se posebno dojmilo – kakav je blagoslov imati na tom putu svećenika – i još to onoga koji u hodu ispovijeda.