Morale su proći mnoge godine moga života u boli i tuzi, u padanju i dizanjima, ponekad u svjetlosti, ponekad u tami… Hodala sam i tražila odnemila do nedraga za spasenjem svoje duše.
Molila sam Te, Bože, često i dolazila pred Tebe, ali su moje misli lutale tko zna kamo…. Nije to bilo ono čvrsto pouzdanje u Tebe, Bože. Nisu to bile molitve iz srca kao danas. Gubila sam se na tim putevima tražeći Te posvuda, pa i na krivim mjestima. I opet sam padala u očaj u svojim grijesima koji su razdirali moje srce, moju dušu. Tonula sam i oboljevala od raznih bolesti radi svojih grijeha. Postajala sam depresivna, mrzila samu sebe i sve oko sebe. Bila sam izgubljena, jadna, očajna i pomišljala kako nikoga nemam.
Pitala sam se postoji li uopće Bog i ako postoji zašto me tako kažnjava ? Moje srce bilo je kameno, bilo je prazno… Moliti? Kome? Vjerovati? Kome? Godine su prolazile, a ja sam se borila i tražila, tražila neumorno put bez cilja. Ti si, Isuse, i tada bio uz mene, ali ja sam bila slijepa i nisam Te vidjela. Sama sam sebe sažaljevala misleći kako sam u pravu. U sebi sam gledala samo one moje dobre strane, a one loše i pokvarene sam potiskivala u dubinu svoje duše ne mareći za njih. Odlazak u Crkvu na Svete Mise bio je više tradicionalan jer su me tako djed i baka od malena učili. Primala sam Isusa u svoje srce bez da sam znala i razmišljala da je On sada zaista prisutan u meni.
On je postojao, ali za mene je bio stranac. On je mene zvao i poznavao, ali ja nisam bila dostojna upoznati Njega, a bio mi je tako blizu! Ispovijedala sam se i kajala za svoje grijehe, ali opet sam ih činila bez obzira na obećanje – neću nikada više? I dalje sam hodala putem bez svjetla, tamne duše i mrkog pogleda okrivljujući druge za moj težak život, za moju patnju i moje bolesti… Svi su bili krivi, svi, samo ja najmanje… U ovom sam našla ovo, u onome ono, a u sebi opravdanje. Tada je došao dan 7.8.2004. kada sam spontano na Mariji Bistrici kupila knjižicu sa 15 molitvi Sv. Brigite i počela čitati. Svakim danom moje su se oči otvarale sve više i više i tada sam počela upoznavati Boga i Božju ljubav, ali i sebe.
O moj Bože, sada me je stid kada pomislim tko sam ja zapravo bila i kolike sam godine bez obzira na molitve koje sam molila i bez obzira na odlazak na nedeljne svete Mise bila griješnica… Bila sam daleko od vjere i od Boga! Zašto je tako moralo biti i danas se pitam, mada znam sada da je grijeh bio taj koji je razdirao moju dušu, da je krivnja bila to što zapravo samu sebe nisam poznala. Žalosno, ali istinito. Moja teška bolest koja se dogodila nedugo po čitanjima sv. Brigite 17.01.2005. me je još više sjedinila sa mojim Isusom i onaj teški Križ koji sam tada ponjela na svojim slabim leđima dao mi je da progledam. Poveo me je u istinu života. Poveo me je uskim putem spasenja. Oslobodio me je svih zamki zloga i dao mi vjeru: vjeru u mog Gospodina.
Hvala Ti, Isuse, na tome križu! Hvala Ti, Isuse, na svim pretrpljenim bolovima i na svim spoticanjima! Hvala Ti, Isuse, za mog supruga i našu djecu! Hvala Ti, Isuse, što sam prihvatila Tvoju ruku koja me i sada vodi putem kojim Ti želis da idem! Hvala Ti, Isuse, što si mi dao dar Razuma da sam u sebi pronašla svoje grijehe i sve krivice i da sam mogla svima sve oprostiti, pa i onima koji su mi u životu nanjeli najveću bol i za koje sam mislila da to nikada neću moći. Hvala Ti, Isuse, što si mi dao dar Molitve da mogu moliti za sve ljude svijeta. Hvala Ti, moj Isuse, što si umjesto mrkog pogleda na moje lice stavio osmijeh koji može ublažiti mnoge umorne duše. Hvala Ti, moj Isuse, što te svakoga dana mogu primati i donositi te radosno u svoj obiteljski dom i svima koje susrećem. HVALA, ISUSE, ZA DAR MOGA ŽIVOTA! LJUBIM TE, ISUSE, NE ISPUŠTAJ ME NIKADA VIŠE IZ SVOJE RUKE!
V. Jagić