Nazivam se čovjekom. Slabo idem u crkvu, ne znam iz kojeg razloga. Vjerujem. Ne molim se svaku večer u smislu ponavljanja riječi naučenih molitvi. Ne volim kada sam bespomoćna i ovisna o drugima.
Izlazim, povremeno konzumiram alkohol, kada se želim opustiti, kada sam pod stresom. U umjerenim količinama, naravno, i ne smatram to porokom niti ičim lošim. Volim jednog momka. Doživjela sam svašta. I puno loših stvari. I skupila iskustvo. I plakala sam puno. Uglavnom od jada, razočaranje i nemoći. Ponekad sam molila Boga samo da postoji.
Privlačim ljude sebi, kažu zbog osobnosti, a zapravo samo trebaju nekoga, a u mene imaju povjerenja na prvi pogled, tako sam zaključila. Obično su očarani. Znaju da će se zabaviti i napričati sa mnom. Ne osuđujem, tražim opravdanje za postupke svih ljudi. Što sam starija, dobivam sve više nemoralnih ponuda. Ponekad imam potrebu otvoriti ljudima oči i usmjeriti ih na ono čega se boje, a nose to u sebi.
Obično mi otvore dušu i pobjegnu jer im je neugodno, pretpostavljam. Novac me ne može sputati i ne patim ako ga nemam. Pokušavam i uistinu nastojim ne kontrolirati i ne gubiti kontrolu, i pustit druge da budu ono što jesu, no ne dobivam uvijek isto za uzvrat. Zgrožena sam na današnje društvo i to nije društvo u kojem želim živjeti. No, prihvaćam život i znam da ću sve izdržati. Ljudi su previše ekstremni, ili u svemu vide loše i zlo ili im je sve prihvatljivo.
Razum je divan dar koji mnogo ljudi zanemaruje. Poznajem ljude, mlade, ljudi koji robuju nagonima i to me frustrira. Isto kao i oni koji bi iz ovog što sam napisala o sebi, mogli pomisliti da sam daleko od Boga i vjere. U sebi nosim jednu ogromnu nadu i vjeru u to da možemo promijeniti svijet i učiniti ga svijetom po mjeri čovjeka koji se uzdigao nad čovjekom u smislu savladavanja primitivnih nagona. Mnogi mi kažu da je vrijeme da skinem ružičaste naočale. Svaki neuspjeh gledam kao priliku i sva moja iskustva su me učinila ovakvom takva jesam. Iskrena sam i uvijek dobijem neki znak kada znam da netko nije iskren prema meni. Smatram da svakoj skupini ljudi koja dijeli jednake svjetonazore treba netko tko misli suprotno da vide koliko su čvrsti i koliko su njihova uvjerenja jaka jer to potiče i samu spoznaju da postoji nešto drugo što isto može biti ispravno.
Čovjek