Za «Glas Koncila» razgovaram s hrvatskim policajcem, koji je nakon ranjavanja projektilom iz zrakoplova ostao paraliziran. Tek diplomirani inženjer, naočit, snažan, crna kosa, crne oči i guste obrve čine ga markantnim.. Priča vrlo smireno, bez sažaljevanja, bez okrivljavanja bilo koga, bez ogorčenosti, mržnje i očaja.
«Jedino čega se sjećam kad sam se probudio u bolnici je sam trenutak ranjavanja. Ničega više.U bolnici su me svaki dan obilazili suborci, moji prijatelji. Sa mnom su dijelili tešku spoznaju da nikada više neću hodati. Obilazili su me svaki dan. Moja je obitelj u Hercegovini, a ja sam došao braniti Osijek, jer sam tu studirao. Ne znam to objasniti, Bog mi je davao snage.da ne mrzim, da se ne osvećujem. Evo, na primjer. S nama, hrvatskim braniteljima, u sobi je ležao i jedan mladi četnik. Baš pravi četnik: bradat, brkat, priznaje da je četnik. Došao je iz Srbije «braniti ugrožene Srbe», i ranjen je kod Tenja. Moji prijatelji, drugi ranjenici, ja, gledamo ga…..ranjen, ali pokretan, može hodati, moram reći da nas je u početku malo zezao, ali kad je vidio da ga nitko ne posjećuje, zašutio je, povukao se u sebe…Osjećalo se da ga je strah . I bilo nam ga je žao. Mlad, zaveden, ranjen, sam…Počeli smo ga tješiti. Kad dobijemo kolače, kekse, najprije njega ponudimo, cigarete isto tako…Mi nikoga ne mrzimo, stvarno nam ga je bilo žao. Sve dok nisam otišao u toplice na liječenje, mi smo svoga neprijatelja bodrili i hranili….Ne znam što je bilo s njim kasnije.
Razgovor s ovim mladim policajcem objavljen je u «Glasu Koncila». Nakon toga, dobio je nekoliko pisama u kojima mu čitatelji čestitaju na odnosu prema ranjenom neprijateljskom vojniku, a posebno ga je dirnula ponuda jednog Hrvata iz inozemstva, koji ga je pozvao da dođe k njemu i tamo se liječi.
Danas živi u Osijeku i može ga se sresti u njegovom kafiću, u centru grada.
1. kolovoz 1998. Vraćamo se iz Aljmaša, gdje se toga dana slavio konačni povratak kipa Gospe Aljmaške i prognanika u svoje domov, i puni smo dojmova. I u Aljmaš, i iz Aljmaša, vozimo se šlepovima, na uspomenu dramatičnog progonstva stanovnika Dalja, Aljmaša i Erduta, koji se se Dunavom, u šlepovima, dovezli do Osijeka, 1.kolovoza 1991. Žene koje sam poznavala, upozorile su me na jednu staričicu, svu u crnom (a dan je bio «užaren») koja je sjedila, sva «sklupčana» i nijemo mičući usnama prebirala zrnca krunice.. Zamolili su ju da mi ispriča svoju tragediju. Jedva je pristala.
«Pustite to! Moja kći i moja unuka su u nebu! Zašto sad tražiti pravdu. Moja kći i njena kći su mučenice, ja se njima molim, a molim i za njihovog ubojicu. Ali – zašto to sad potezat po sudovima? Pa taj čovjek ima djecu, i moj sin ima djecu. Zašto da se među djecom rađa zla krv, da moji unuci znaju da im je susjed ubio tetu i sestričnu, i da jednog dana, ne daj Bože, jednom padnu u napast osvete, a i djeca tog čovjeka – da zamrze oca i stide se zbog njegovih čina. Nisu djeca ništa kriva. Pustite djecu da žive bez opterećenja. Evo, vidite, ja i sad molim za ubojicu i njegovu djecu, i za moga sina i njegovu djecu. Majci Božjoj ih sve preporučam. Ona mi je utjeha.» I podigla krunicu….Ni jednu riječ više nije htjela reći. Tek su mi druge žene ispričale svu bol ove žene. Prognanica je iz Baranje. Susjed Srbin je ubio njenu kći i kćerkinu kći, mladu djevojku. Bilo joj je tek sedamnaest godina, bila je odlična učenica jedne gimnazije u Osijeku. Vrlo mila, draga, pametna, marljiva, svestrana, jednostavna djevojka. I majka i kći su bile silovane prije nego što su ubijene. Djevojka je bila djevica! Baka živi svoju bol, duša joj krvari tiho, ona moli i za obraćenje njihovog ubojice, kojeg poznaje. Njen život je postao žrtva za mlade djevojke i njihovu čistoću. Nije isticala, ali njena je unuka suvremena Marija Goretti, mučenica djevičanstva. Još uvijek mislim da bi se njezino mučeništvo trebalo ispitati i staviti ga kao protutežu olakom igrom mnogih djevojaka svojim djevojačkim dostojanstvom.
Ana Penić