Bio je blagdan Bezgrešnog Začeća 1992. U franjevačkom samostanu u Osijeku sam razgovrala s fra Jozom Zovkom, kad mi je prišla jedna starija gospođa i rekla:»Hvala što ste govorili o mom sinu na Radiju Baranja.. Prepoznala sam Vas po glasu.» Pogledala sam ju, bila sam zbunjena, jer nisam ju poznavala, i nisam znala tko je njen sin, o kojem sam pričala na Hrvatskom radiju Baranja, gdje sam vodila emisiju «Učinimo nešto lijepo za Boga», i to sam joj rekla.. «Ja sam majka vlč. Ive Grgića, o kojem ste pričali, onog koji je ubijen u Banja Luci.» Sad sam bila duboko potresena, i zamolila ju da mi, sa suprugom, bude gost u slijedećoj emisiji. Pristala je. Ono što je govorila potreslo je sve slušatelje, prognanike iz Baranje, ali i ostale. Najprije je pričala kako je njen sin bio drag i mio dječak, dobar mladić i kako su ga podržali kad je odlučio postati svećenik za Banjalučku biskupiju, odakle su oni došli u Baranju. Mlai svećenik, tek je navršio tridesetu, bio je razapet na drvo, i potom rafalom ubijen, kako je izvjestio «Glas Koncila». Majka i otac su govorili kako je potrebno opraštati i kako su oni oprostili svima koji su sudjelovali u ubojstvu njihova sina. Majka je, na rubu suza, potom, zamolila žene da ne ubijaju svoju nerođenu djecu, jer je njen sin žrtva i za njih. Majka sina svećenika – mučenika, i njegov otac su pozvali sve prognanike da ne mrze, da se ne osvećuju, da iz svega srca oproste, kako bi Bog oprostio njima. I podsjetili su da nam Bog oprašta točno onako kako mi opraštamo drugima.
Kad sam za «Veritas» 9/1991. vodila razgovor s Marijom Penić, već se znalo da joj je muž ubijen u Dalju, i to od mještanina, kojeg su poznavali. Tada se još nije znalo gdje mu je tijelo, a priče zarobljenih Hrvata, koji su bili po koncentracijskim logorima na okupiranim područjima bile su takve da ih je teško bilo slušati, pogovoto za njihove obitelji.
Stjepan Penić je bio novinar Radio Vukovara, i mentor Siniše Glavaševića. Živio je u Dalju sa svojom obitelji, ženom i kćerima u kući na samoj obali Dunava, u srpskom dijelu sela, kad je počeo napad na Dalj, početkom kolovoza 1991. Tragedija Hrvata i Mađara (oni su uglavnom živjeli u Erdutu )bila je strašna. Nakon okupacije su preživjeli civili pod vodstvom daljskog župnika vlč. Josipa Pavića uspjeli doći do Aljmaša i šlepom stići u Osijek. Stjepan Penić je odveden iz kuće, s ostalim zarobljenim Hrvatima mučen, a potom su ga pustili kući. Rekao je ženi: «Maro, vidjet ćeš. Oni će me ubiti, jer znaju da ću zapisati sve što su nam radili. Ali da znaš – ja im opraštam!» Bile su to njegove posljednje riječi. Odveden je i ubijen na okrutan način, a njegov ubojica ni do danas nije ni uhićen, ni procesuiran, ni osuđen. Njegova supruga je za «Veritas» izjavila:»Ja i moja djeca opraštamo ubojici muža i oca.» Mi nalazimo utjehu u Bogu». To je ponovila i u razgovorima za neke strane novine, jer je tragična smrt njezina muža, prvog novinara Radio Vukovara koji je ubijen, bila uvod u teška stradanja Vukovaraca i razaranja Vukovara. Siniša Glavašević, bio je posljednja žrtva među novinarima Vukovara. Izvještavao je do posljednjeg dana, do pada grada, u ubijen je na Ovčari. Njegova razrednica iz gimnazije mi je rekla da je na njegov pokop na Mirogoju (Vukovar je još bio nedostupan) bio veličanstven, pun emocija, ljubavi i – praštanja! Vukovarski franjevci koji su sa svojim narodom prošli agoniju grada, srpske logore i premlaćivanja nisu prestajali svoj narod pozivati na opraštanje. Opraštanje nema alternativu! Bog nam prašta po mjeri našeg praštanja. A dragi ljudi koji su mi o tome govorili svojim su životima ispisivali tu – poemu o opraštanju. I na tom sam im zahvalna!
Ana Penić