Pitanje: da vam netko ponudi dvotjedni boravak ljeti u Španjolskoj gdje biste se družili s milijun mladih iz cijeloga svijeta, imali svakodnevni duhovni program, obilazili Madrid poput kakvog turista i još se na kraju susreli s Papom Benediktom XVI., biste li pristali?
Ako je vaš odgovor da, nastavite čitati.
Recimo sad da je kvaka u tome da biste na tom istom putovanju doživjeli organizacijsku nesposobnost Španjolaca, ulične prosvjede i dojavu o podmetnutoj bombi u dvorani u kojoj spavate te da vaš ‘susret s Papom’ zapravo znači gledati ga na nekakvom ekranu, a ne uživo jer vas policija/volonteri/organizatori ne puste u vaše polje za koje imate plaćenu akreditaciju jer je već krcato?
Još uvijek vam se ide? Čestitam. To je pravi duh Svjetskog susreta katoličke mladeži.
Meni je ovo bio treći svj. susret (nakon Koelna 2005. i Sydneyja 2008.) i kad me netko pita kako mi je bilo u Madridu, moj je odgovor: pokornički.
Više od 170 mladih iz Đakovačko-osječke nadbiskupije provelo je nezaboravna dva tjedna u Španjolskoj – najprije u San Sebastiánu, na obali Atlantskog oceana, a potom u Madridu.
Zajedno smo spavali (u sportskim dvoranama), tuširali se, jeli, razgledavali znamenitosti, smijali se i žalili na pasje vrućine. Mnogo toga nije bilo onako kako smo zamišljali. Većini je ovo bio prvi Svj. susret, ali i nas ‘veterane’ štošta je iznenadilo.
Ono što ipak začuđuje jest spoznaja da se čovjek na svašta može brzo naviknuti i da mu zapravo malo treba da bude zadovoljan i sretan. Meni je bilo pozitivno to što smo svi bili zajedno i isto proživljavali. Čovjeku je lakše kad terete ne nosi sam, jer sve je lakše u zajedništvu.
Pamela