Nekoliko neizrečenih, ali ipak napisanih, doticaja sa susreta s Papom!
Prošao je vikend za koji se usuđujem reći da će mi ostati cijeli život u jako lijepom sjećanju. Vikend kada smo se meni drage osobe i ja, ali i veliko mnoštvo meni nepoznatih ljudi, susreli sa Svetim Ocem Benediktom XVI. To me je zaista napunilo, ali ipak mogu reći da stojim čvrsto na zemlji i da nisam pod trenutnim utjecajem duhovnog adrenalina. Taj susret mi je dao poticaja za dugotrajnije stvari, poticaja da se ohrabrim za ono za što nisam bio hrabar. Ne bojte se!
Cijeli život će mi u sjećanju ostati radosna i raspjevana ekipa iz autobusa, duhovni program, spavanje na velesajmu i, najblaže rečeno, katastrofalno vrijeme. Ali sve to će mi ostati u jako lijepom sjećanju, pa čak i vrijeme, kiša koja me smočila doslovce do kože, smočila mi obuću so kraja, i sutradan sunce koje me spalilo. Ovih dana sam crven poput raka. Netko od ekipe je spomenuo kako je zanimljivo da se na hodočašćima nikada nitko ne razboli; zaista je tako. Kada se sve zbroji, zaista jedno veliko i neprocjenjivo životno iskustvo. Neki novi ljudi su ušli u moj život, a mnogi koji su u mom životu još od ranije su mi još više prirasli srcu. Hvala ti, Bože!
Bio sam danas na misi i klanjanju u kapelici Snježne Gospe. Imali smo priliku za vrijeme mise popeti se na ambon i posvjedočiti o tome što nas je dotaknulo u tom susretu s Papom, reći pred svima što je dodirnulo naše srce. Ja sam imao tu priliku, reći što me dotaknulo… ali nisam ju iskoristio… ne znam ni sam zašto… a tako mi je malo nedostajalo da se ustanem, popnem se gore i kažem što me je dotaknulo… Dvije su osobe zaista jako lijepo posvjedočile. Palo mi je na pamet da ono što kažem možda neće nekom biti zanimljivo, moje samopouzdanje je opalo u zadnje vrijeme (polako raste, ali trebat će još vremena), palo mi je na pamet da nemam ništa za nadodati, ali sam ipak u sebi osjećao da imam. I onda, budući da sam propustio priliku to javno reći, odlučio sam to ovako javno napisati. I sad, u 1:41h ujutro ja ovo pišem…
Mene je ponajviše dotaknula tišina na klanjanju koje je predvodio Sveti Otac. Kako samo Bog može biti velik u trenucima tišine i osluškivanja. Zadivila me tišina prilikom klanjanja… na trgu krcatom ljudima nastala ja tišina… muk… apsolutna tišina koja je toliko mnogo govorila, više od tisuću riječi. Sjećam se da sam na samom početku te tišine pomislio: „Bože, molim te, samo da mi ne zazvoni mobitel, nisam isključio tonove, a ne želim narušiti tu divnu tišinu.“ Tišina je bila fascinantna sama po sebi i zaista sam se prepustio i uživao. I sada se naježim kada se toga sjetim. Možda vam sada ovo što ja pišem djeluje patetično, prenapuhano, ali to je trebalo doživjeti, nema riječi kojima se to može prenijeti i dočarati. Usred te tišine posebno su me se dojmile dvije stvari. Na trgu na kojem je uvijek vreva čuo se cvrkut ptica. Velik je Gospod u djelima svojim, bilo je divno čuti to čudo. Cvrkut ptica… kao da smo negdje u prirodi, a ne na glavnom trgu velikoga grada.
Nešto je ipak posebno dotaknulo moje srce… u toj tišini čuo sam plač djeteta! To me podsjetilo na jednu stvar – na čin rađanja. Dijete kada se rodi, onda zaplače, to je znak da je sve u redu. Razmišljao sam o rađanju, o tome kako je Bog dobar i daje nam priliku da se isponova rađamo. „Svatko ima pravo pasti, ali isto tako ima pravo i ustati!“ – ne tako davno sam to čuo na kraju jedne nedjeljne propovijedi. Dijete je plakalo… Ja sam se u tom trenutku pitao koliko je ljudi dotaknuto tom tišinom, koliko se ljudi rađa ponovno u tom trenutku. Koliko je ljudi u tom trenutku postalo poput djeteta… Djeca najbolje znaju kako… od njih se treba učiti životu… Hvala Bogu što nam daje priliku da ponovno postanemo djeca, da ponovno zaplačemo prilikom ponovnog rađanja i damo na znanje da je sve u redu.
Vikend u kojem su mnogi, vjerujem i nadam se, jako puno dobili!
Karlo