Često se volim izgubiti u tami između polica knjiga moje male gradske knjižnice. Dnevno svjetlo jarko obasjava prve police svakakvih ljubavnih, SF- romana, trilera i fantasy romana. To su invalidi rata čitanja. Nose rane od kave i čokolade, neki su bez udova, bez stranica.
Ljepilo služi kao ortopedsko pomagalo. Ali knjige su kao ljudi – ne treba ih suditi po koricama, već po sadržaju. Romane zaobilazim. U posljednje vrijeme ne bježim od stvarnosti.
Stvarnost je u tamnijem dijelu knjižnice. U njeg čitači rijetko zalaze jer se boje tog mraka. Boje se istine o Čovjeku. Neke knjige s polica religije i sociologije, prava i politike su još netaknute. Mirišu kao svježe pecivo iz pekarnice i mame rijetke znatiželjnike. Ne čitam ih da bih pametovala drugima. Danas to i nije neki problem. Premalo ljudi čita. Zarobio ih sjaj slike i zvuka. Zašto je riječ ostala napuštena u mraku?
„U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ ( Iv: 1,1). Kao što rekoh, volim riječi. Volim i Riječ. Bog je svoju riječ sažeo u jednu knjigu-Bibliju. Ona je uvijek svjež kruh koji hrani bez obzira na tvrdoću i mekoću korica. Premalo je ljudi čita. Bog je svoje želje izrazio u jednoj knjizi. Čovjek ima previše želja, previše snova slivenih u previše knjiga. U tome je ljepota slobodne volje, najvećeg Božjeg dara.
Bog je rekao da moram voljeti Čovjeka, svoju braću i sestre. Ja se bojim Čovjeka. Istina o Čovjeku je često mračna. Možda zato ni danje svjetlo ne dopire do tih knjiga, niti su sve te knjige izvor svjetla. Knjiga je kao Čovjek-ne treba je suditi po koricama, već po sadržaju. Ipak, čitanjem slažem slagaricu o Čovjeku i više ga razmijem. Kad ga više razumijem, više ga i volim. Ljudi bi se trebali češće zaputiti u tamnije dijelove knjižnica. Bez straha. Tamo je samo Čovjek, krhko biće kojem jedna knjiga nije dovoljna.
Studentica S.
Pozivamo autoricu ovog predivnog teksta koji je poslan preko rubrike Podijeli s nama svoje svjedočanstvo da se javi na mail sanja.martinovic@gmail.com (koordinatorica DUHOS-a) oko suradnje. 🙂